Postoje izjave koje političari daju u afektu, a postoje i one koje otkriju političku podsvijest. Bosna i Hercegovina je već tri desetljeća laboratorij takvih rečenica. Kad se danas prisjetimo referendumskog pitanja iz 1992. – one čuvene formulacije o “državi ravnopravnih građana i naroda” – čovjek se zapita nije li to bio jedan od onih političkih tekstova koji dobro zvuče samo dok su na papiru. U praksi, tri desetljeća kasnije, taj koncept izgleda kao izblijedjela parola s nekog starog transparenta. Srbi ga nikada nisu prihvatili, Hrvati su ga nekada branili, a bošnjačka politika se godinama trudi objasniti kako je država zapravo njihova, samo što to ponekad izleti u mikrofon prije nego što se stigne ublažiti diplomatskim rječnikom.

Zato današnje proslave državnih praznika izgledaju pomalo groteskno. Srbi ih obilježavaju kao dan žalosti, Hrvata na tim ceremonijama gotovo i nema, a čitav spektakl na kraju spašava tek poneki protokolarni kadar pred turbetom Alije Izetbegovića. Čovjek bi rekao da se radi o državi koja slavi sama sebe jer joj se ostali stanari polako iseljavaju iz slavljeničke sale. Paradoks je tim veći jer su upravo Hrvati 1992. presudno iznijeli referendumsku većinu. Danas su, prema političkim izjavama iz Sarajeva, svedeni na “podstanare” koji bi trebali biti zahvalni što im je dopušteno živjeti u vlastitoj zemlji.

U međuvremenu se pojavila i nova politička folklorna disciplina: javno razmišljanje o tome kako riješiti “problem naroda”. Jedan sarajevski prosvjednik prije nekoliko godina mrtav-hladan objasnio je kako bi se Hrvate moglo “strpati u dva željezna vagona”. Drugi su nudili humanije verzije: neka se Hrvati isele, država će im platiti troškove preseljenja. Ideja je zapravo jednostavna – malo preseljenja, malo otkupa imovine i eto “mirne i čiste Bosne”. U takvoj političkoj imaginaciji rat se više ne vodi tenkovima nego kalkulatorom i transportnim sredstvima.

U tu galeriju prijedloga savršeno se uklopila i nedavna izjava ministra obrane BiH Zukana Heleza. Gostujući na jednoj sarajevskoj televiziji ponudio je Miloradu Dodiku da otkupi njegovo imanje u Laktašima, samo da ovaj ode u Srbiju. Logika je fascinantno jednostavna: ako već postoje politički problemi, rješenje je kupiti čovjeku kuću i poslati ga preko granice. Kad bi takva metoda funkcionirala, Balkan bi već odavno bio najmirnija nekretninska agencija na svijetu.

Problem je samo u detaljima. Ako Dodikovo imanje vrijedi milijarde, a ministar ga može kupiti, tada imamo dva moguća scenarija. Ili je ministar bogatiji nego što stoji u njegovoj imovinskoj kartici pa će poreznici uskoro imati zanimljiv posao, ili je riječ o još jednoj političkoj rečenici iz kategorije “rekoh pa ostadoh živ”. U Bosni je, naravno, najčešće riječ o ovom drugom. No sama ideja otkriva zanimljiv mentalni okvir: država se zamišlja kao prostor iz kojeg se ljudi mogu kupiti, preseliti ili utrpati u vagone, ovisno o političkoj potrebi.

I tako se, tri desetljeća nakon referenduma, vraćamo na početno pitanje. Ako bi se danas pisalo novo referendumsko pitanje, ono bi vjerojatno glasilo nešto poput: želite li državu u kojoj su jedni vlasnici, drugi podstanari, a treći problem koji treba riješiti logistički. Rezultat takvog referenduma mogao bi biti jedini politički konsenzus u zemlji: svi bi znali da to više nema nikakve veze s onim što je pisalo 1992. godine.

A kad politika počne ozbiljno raspravljati o vagonima i otkupu naroda, to obično znači samo jedno. Država je već odavno skrenula s tračnica.

izvor : http://cross-atlantic.com

© Poskok