Obitelj ima pravo pokopati svoga mrtvaca. Svećenik mu ima pravo održati opijelo, a građanin zapaliti svijeću.

Ali državni avion nije ljudsko pravo. Vojni lafet nije sakrament. Počasna paljba nije obiteljski pijetet.

Tu prestaje sahrana, a počinje politika.

Ratko Mladić pokopan je u Beogradu uz vojnike, državnu zastavu, vojnu glazbu, počasnu paljbu i nazočnost ministara Srbije, vrha Republike Srpske, ruskog veleposlanika i sina Aleksandra Vučića. Sam Vučić nije došao, pa je vlast pokušala objasniti da sahrana ipak nije bila državna.

Nije došao predsjednik, samo njegova obitelj, ministri, vojska i državna infrastruktura.

Privatnije nije moglo.

Problem, dakle, nije u tome što je Mladić dobio grob pokraj svoje kćeri. Problem je što mu je Srbija dala posljednju vojnu pozornicu. Državne........

© Poskok