Postoje trenuci u politici koji se ne najavljuju, nego se dogode. Ne dolaze s fanfarama nego s tihim pomakom u jeziku i naglascima moći. Danas imamo upravo takav trenutak: Washington ponovno govori o ravnopravnosti, konstitutivnosti i Ustavu Bosne i Hercegovine, dok Bruxelles te iste pojmove tretira kao relikt koji treba zaobići, ublažiti ili prešutjeti. Jedni se vraćaju temelju jer vide da sustav ne funkcionira, drugi ga pokušavaju preurediti u nešto administrativno i “funkcionalno”, često bez razumijevanja njegove političke strukture. A mi? Mi stojimo između i pravimo se da je to isto.

U Washingtonu konstitutivnost nije ideološka kategorija nego alat stabilnosti. Ako tri naroda ne funkcioniraju u ravnoteži, sustav puca – i to je za njih dovoljno praktičan razlog da se vrate na Dayton. U Bruxellesu je priča drukčija. Tamo se preferira građanski model, efikasna država, centralizirani mehanizmi. Sve zvuči uredno, racionalno i europski. Problem je što u toj slici često nema mjesta za političku realnost BiH kakva jest. Ili još preciznije – ima mjesta, ali pod uvjetom da se prilagodi modelu koji dolazi izvana.

I tu dolazimo do hrvatske politike u BiH, koja se već godinama ponaša kao da postoji samo jedan centar odlučivanja. Kao da je dovoljno gledati prema Bruxellesu, čekati signal iz Zagreba i nadati se da će se stvari same posložiti. U tom obrascu nema prostora za vlastitu vanjsku politiku, ako je ona ikada i postojala. Postoji samo produžetak tuđe.

Zato se događa apsurd: u trenutku kada u američkom sustavu postoji osoba poput Maxa Primorca, čovjeka koji razumije regiju i ima stvarni operativni utjecaj, hrvatska politika ne zna što bi s tim. Umjesto da otvori kanale, izgradi odnose i zaštiti potencijalnog saveznika, ona šuti. A šutnja u politici nikad nije neutralna – ona je poruka.

Istovremeno, u Washingtonu BiH predstavlja Sven Alkalaj, diplomat koji nije rezultat političke volje hrvatskog biračkog tijela niti legitimnog predstavljanja Hrvata. I tu stvar postaje još bizarnija. Nije problem samo što je jedna pozicija politički uzurpirana kroz model koji već godinama proizvodi iste rezultate. Problem je što se s te pozicije oblikuje narativ koji često ide protiv interesa Hrvata u BiH. Drugim riječima, ne samo da netko drugi govori u tvoje ime – nego govori protiv tebe.

I onda dolazimo do ključne riječi koju ovdje svi koriste, a malo tko razumije: lobiranje.

Lobiranje nije korupcija, nije tajna operacija i nije teorija zavjere. To je sustavan rad: – praćenje političkih procesa– izgradnja odnosa s ljudima koji donose odluke– prisutnost u medijima koji oblikuju percepciju– i obrana vlastitih interesa kad su napadnuti

To znači da kad se u Washingtonu pojave tekstovi koji napadaju ljude poput Primorca – reagiraš. Odmah. Koordinirano. Argumentirano. Ne zato što voliš osobu, nego zato što razumiješ kontekst.

Kod nas toga nema. Nema sustava, nema refleksa, nema političkog instinkta. Postoji samo pasivnost, ponekad čak i nelagoda. Kao da nam smeta što netko iznutra američkog sustava razumije hrvatsku poziciju. Kao da je to “previše”, “preopasno”, “izvan linije”.

A linija je jasna: Bruxelles – Zagreb – pa tek onda mi.

Dok god hrvatska politika u BiH ostaje pod tim kišobranom, ona neće imati vlastitu vanjsku politiku. A bez vlastite politike nema ni vlastitih saveznika. U tom modelu ne tražiš Washington – čekaš Bruxelles. Ne gradiš odnose – čekaš upute.

Problem je što svijet ne funkcionira tako. Politika nije monogamna. Ozbiljne zemlje i ozbiljne politike igraju na više razina istovremeno. Razgovaraju s Bruxellesom, ali razumiju Washington. Imaju svoje kanale, svoje ljude, svoju agendu.

I zato se događa ono najgore: prozor se otvara, a mi ga ne vidimo. Ili ga vidimo, ali ne ulazimo jer nismo sigurni je li to “u skladu s linijom”.

Posljedice toga neće biti apstraktne. Bit će vrlo konkretne. Energetski projekti poput plinske interkonekcije mogu se definirati bez hrvatskog utjecaja. Institucionalna ravnoteža može se dodatno pomaknuti. Pitanje legitimnog predstavljanja ostat će opet “za kasnije”.

I opet ćemo gledati kako drugi odlučuju, a mi objašnjavamo zašto je to realnost.

Zato pitanje više nije što govori Washington ili što zaboravlja Bruxelles.Pitanje je – jesmo li mi uopće spremni voditi vlastitu politiku.

Jer nije problem što nam netko uzima prostor.Problem je što ga mi prepuštamo.

I to već dugo nije slučajno.

I na kraju ostaje pitanje koje će mnogima zazvučati kao hereza, ali ga više nije moguće zaobići: kada ćemo konačno početi slušati Dodika? Ne zato što je simpatičan, niti zato što je uvijek u pravu, nego zato što barem jednu stvar radi dosljedno – vodi vlastitu politiku. Razumije gdje se odlučuje, s kim treba razgovarati i kada treba stati. Dok mi još uvijek čekamo signal izvana i tražimo dozvolu za vlastite poteze, on već godinama igra svoju igru. Možda je vrijeme da se prestanemo zgražati nad metodom i počnemo učiti iz činjenice da se politika ne vodi iz pristojnosti, nego iz interesa. Jer ako to ne shvatimo, nastavit ćemo biti ono što jesmo – promatrači vlastite sudbine.

© Poskok