Amerika ima fašističkog predsjednika. Konačno. Sada znamo. Trebalo je samo nekoliko godina, nekoliko kolumni, nekoliko stotina tvitova i jedan ozbiljan magazin da nam to stručno potvrdi. Jer dok to nije rekao ugledni analitičar, fašizam je bio samo neugodan osjećaj u želucu, poput loše pizze ili izbora na kojima pobijede krivi ljudi.

Autor priznaje da je dugo oklijevao. Fašizam je, ipak, teška riječ. Ne vadi se iz ladice tek tako. Treba čekati pravi trenutak. A pravi trenutak je, kako vidimo, onaj kad predsjednik govori ružno, gleda krivo, vrijeđa novinare i ima birače koji ne čitaju The Atlantic. Tad se, napokon, može reći: evo ga – Mussolini s kreditnom karticom.

Do jučer je to bio patrimonijalizam. Zvuči kao dijagnoza s privatne klinike: „gospodine, imate blagi oblik državnog feudalizma, preporučujemo manje tvitova i više demokracije“. Danas je to fašizam. Sutra će, valjda, biti nacizam s američkim........

© Poskok