Postoji jedna vrsta britanske politike koja se uvijek vraća kao stari čajnik: malo zahrđao, ali i dalje zviždi. U toj tradiciji, skandal nije kvar sustava nego njegov servisni pregled. S vremena na vrijeme, aristokratska fasada pukne, ispadne par mailova, par “ne sjećam se”, par “žalim zbog dojma”, pa se sve to, uz uredno namještene kravate, vrati u normalu. Normalu u kojoj je najvažnije da institucije izgledaju ozbiljno, čak i kad se ponašaju kao loše vođeni internat.

Ovaj put, međutim, dogodio se neugodan detalj: skandal je stigao do same ideje države kao povjerljivog stroja. Ne radi se samo o prijateljevanju s osuđenim seksualnim prijestupnikom, nego o onome što slijedi iza toga: poruke, dokumenti, povjerljive bilješke, navodna plaćanja, tržišno osjetljive informacije. Ukratko, ona prljava srž zbog koje običan čovjek instinktivno osjeti da se pravila ne primjenjuju jednako. Da se “država” u nekim džepovima nosi kao privatni notes.

Premijer iz Downing Streeta, vidljivo stisnut između oporbe i vlastitih redova, javno priznaje žaljenje zbog imenovanja laburističkog veterana za washingtonsku dužnost, uz rečenicu koja zvuči kao presuda, ne kao političko opravdanje: više........

© Poskok