Poglavlje iz zbornika „Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju“, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011. Autor uskoro gostuje u Beogradu na promociji svoje knjige „Brzina mraka. Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996“, Institut za historiju, Sarajevo, 2024. 

U ovom radu ću kroz analizu određenih primjera tekstova pokušati dobiti uvid u to kako su pojedini vojnici, komandanti i političari tokom rata u Bosni i Hercegovini gledali „Drugog“. Pri tome sam koristio dnevničke zapise Nusreta Šehića, Mirsada Ćatića, Ive Komšića, Mileta Jovičića, Stjepana Šibera, fra Ljube Lucića, Radoslava Zovke, Daneta Olbine, bilješke Ede Hozića, analize Miloša Minića, knjigu Sefera Halilovića nastalu na osnovu dnevnika, knjigu Ljubomira Zukovića te Alekse Buhe.1

Postavlja se pitanje ko je to sve u analiziranim tekstovima „Drugi“. Je li to pojedinac ili grupa? Odnosi li se to samo na vojnog neprijatelja, samo na pripadnika druge nacije, druge vjeroispovijesti, samo na onoga ili one drugačijih političkih nazora? Ili sve to zajedno? Samo ranije navedeno, ili/i nešto više? Šta se to događa kada se „umjesto mahanja simbolima počne mahati oružjem. Kada se Drugi počne doživljavati kao zlo, kao prijetnja našem identitetu, kada ta smislena i opravdana potreba za pripadanjem, počne voditi prema strahu od Drugoga i kada se uslijed toga straha ili mržnje javlja želja za agresijom i poricanjem Drugoga“.2 Postavlja se pitanje da li su u pravu ili se radi o pukom generaliziranju Laure Silber i Alana Littlea kada kažu: „Raditi u bivšoj Jugoslaviji znači ući u svet paralelnih istina. Kuda god da pođete nailazite na isto, čvrsto uvjerenje da je za posrnuće tog prostora uvek kriv neko drugi a ne sopstvena strana. Rat je izbrisao bilo kakvu naviku samokritike koju su Srbi, Hrvati, Muslimani i Slovenci nekada možda posedovali. Svaka nacija je prihvatila svoju istinu u kojoj je uvek samo ona žrtva a nikada počinilac.“3

Svi će ljudi biti Srbi

Prvo djelo koje sam uzeo u razmatranje je knjiga Ljubomira Zukovića „Srpska je rođena“. Zuković je tokom i nakon rata bio ministar za obrazovanje, nauku i kulturu Republike Srpske. Na početku svoje knjige ističe ulogu koju je imao početkom augusta 1992. godine, kada se ime najmlađe i najsrpskije države promijenilo iz Srpska Republika Bosna i Hercegovina u Srpska Republika. Ime ove tvorevine on smatra prikladnim iz tog razloga što će nekad u budućnosti u njoj „moći da opstanu i sva ona druga imena i nazivi do kojih nam je toliko stalo. Dakle, i Srbija, i Crna Gora, i Bosna, i Hercegovina, i Šumadija, i Zeta, i Raška, i Vojvodina, i Srem, i Bačka, i Krajina, pa shodno tome i: Srbijanac, Crnogorac, Bosanac, Hercegovac, Šumadinac, Zećanin, Rašanin, Vojvođanin, Sremac, Bačvanin, Krajišnik, i tako dalje.“4

Položaj svoje republike i naroda u njoj on vidi na uskom prostoru, stiješnjenom namjerama moćnih neprijatelja. Smatra da „Srbi već vekovima stoje na zlu i opasnu mestu, ‘među Turke i među Latine’, braneći pravoslavlje i uzgred, uobraženu i nezahvalnu Evropu od brutalnih azijatskih nasrtaja“. Zuković u svojoj knjizi često citira narodne umotvorine, guslare, Njegoša naročito. „Drugog/Druge“ vidi kao otpadnika/e od svog naroda, kao poturicu, poturčenjaka, čovjeka koji je u zabludi, koji mrzi Srbe (dok Srbi „njih“ ne mrze), čovjeka zaostalog u vremenu nekadašnje Osmanske imperije, vezanog za Aziju, mračne sile, ljude proklete od Boga i slično. U „Njima“ vidi tamničare svog naroda, islamizirane Srbe, izdajnike, ljude tvrda srca i kratke pameti koji žele da žive „i na svome i na našem, i da nas, što je moguće pre, ukinu kao narod“.

Zuković je samo primjer maksimalnog intenziviranja agresivne srpske kampanje protiv ustaša i Turaka, koji po tradiciji ponovno bivaju označeni kao mitski neprijatelji Srba. Pri tome su svi Hrvati ustaše, a svi su Muslimani/Bošnjaci zapravo Turci. Islam je tretiran kao neevropska religija, kao da hrišćanstvo nije došlo sa istog geopolitičkog prostora, a muslimani tek kao „rezultat osvajanja jedne azijske sile“, ne ulazeći u dubinu i kompleksni sadržaj tog pitanja“. Kao zanimljivost on ističe da su se Srbima vraćali oni njihovi preobraćenici koji su dosezali najveće intelektualne, naučne i umjetničke visine, te na ovom mjestu redom nabraja: Jorjo Tadić, Ivan Meštrović, Petar i Antun Kolendić, Ivo Andrić, Meša Selimović, te za njih kaže: „Nama takvi, zapravo, i trebaju, i mi se divimo njihovim intelektualnom i moralnom podvigu. Jer, nije nimalo teško, niti je kakva zasluga Srbinom se roditi, ali je muka Srbinom postati i ostati.“

Za najveće srpske pjesnike i pisce smatra Njegoša, Kočića, Dučića, Andrića, Selimovića, Bećkovića, koje „oni mrze“, a osobito im „teško pada naša narodna epika koja nas je proslavila u celom svetu i kao pesnike i kao rodoljube i slobodare. A imali bi, da ih Bog nije nagrdio, i ono pravo da budu suvlasnici tog ogromnog i neprocenjivog srpskog duhovnog blaga“. Zuković nije, kao u slučaju sa pjesnicima, položio pravo posjeda i korištenja na pojedine žive političke ličnosti. Kecmanovića i Pejanovića smatra „današnjim najvećim izdajnicima i izrodima“ svoga naroda, te „Alijinim hrtovima“. U tekstu pod naslovom Oni i Mi govori o opasnom, visprenom neprijatelju i ‘njegovom’ načinu promišljanja, koji se nečastan ‘kakav jeste’ postepeno, poput bolesti, uvlači u sve pore, pa tako i u kulturu i tradiciju Nebeskom narodu koji je tog procesa infiltracije nesvjestan, pa nešto tuđe, nazadno i istočnjačko prima kao svoje.

Posebnu opasnost po srpski narod Zuković vidi u Vatikanu, zadrtom Poljaku Vojtili, saudijskom kralju Fahtu, Bušu i SAD-u, međunarodnoj zajednici, katoličanstvu, konstruktorima „zverskog poretka“ itd. Hrvate naziva balkanskim policajcem, smatra ih konvertitima. Izetbegovića naziva fundamentalistom. Hrvate i Poljake suprotstavlja Srbima i Rusima. Izrugava se imenu Tadeuša Mazovjeckog – „srbomrsca mefistofelovskog lica“, tako da u jednom momentu, i nikako slučajno – piše TadeUŠ. Papu Ivana Pavla II i Mazovjeckog, budući da su Poljaci, smatra zavjerenicima protiv Srba. U takvoj podjeli nasuprot zlu stoji apsolutno dobro, koje predstavljaju braća Rusi i velika i moćna Rusija. Tvrdi da „veseli Srbi“ nisu mogli nikuda bježati, te su bili primorani i da se „turče“ i da se „katoliče“ (za razliku od katolika, koji su od islama mogli uzmicati sve do Atlantika, a bogami, i dalje).

Posebna su tema kod Zukovića „podobni Srbi“, „takozvani Srbi“, Srbi koji su izdali vlastiti narod, „Srbi janjičari, Srbi dobro isprobani i dresirani da rade u korist vlastite štete… Stoga dragi sunarodnici, ako i smognete snage da ih slušate i da ih gledate, i da ih čitate, ništa im nemojte verovati! Oni drsko i bestidno lažu“, jer su ostali u Alijinoj državi.

Slično tome, a po narodnoj umotvorini da u svakom klasju ima kukolja, razmišlja i Stevan Medić, poslanik iz Šipova, kada na Skupštini srpskog naroda BiH pred sam rat šalje poruku: „Poručujem gospodi Srbima koji žive po soliterima: Gospodo Srbi po sarajevskim soliterima, to nisu vaša ognjišta i vjerovatno i niste spremni da to branite, jer to nije vaše – to vam je neko dodijelio. Mi koji imamo svoja ognjišta, koji nismo pohrlili u ove velegradove mi ćemo svoja ognjišta braniti i nikada se ta ognjišta neće zvati drugačije nego do sada.“5

Ovdje su već jedni drugima suprotstavljeni: Srbi iz (vele)grada i Srbi sa sela; grad i selo, to jest urbani i ruralni civilizacijski prostor; soliter i kuća; vlastito i tuđe; čojstvo i junaštvo sa kukavičlukom, ognjište (koje 4 puta spominje u dvije rečenice) i (recimo) televizor. U pjesmi „Čega se plašim“ autora Vase Ilića, objavljenoj u listu SDS-a BiH „Javnost“, glavni motiv je strah. Strah od „Drugog“, te se autor, između ostalog, plaši i Nijaza Durakovića, „Oslobođenja“, vanbračne djece, Smiljka Šagolja, miševa, specijalaca…

Mi. I Oni. Sasvim obični ljudi?

Aleksa Buha je od početka 90-ih godina 20. stoljeća imao niz značajnih funkcija u javnom životu Bosne i Hercegovine. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, potpredsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, poslanik u Skupštini SRBiH, potom i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, te naposljetku ministar inostranih poslova u Vladi Republike Srpske. Knjiga pod naslovom „Argumenti za Republiku Srpsku“ zbirka je javnih govora, pisama upućenih svjetskim zvaničnicima te intervjua koje je dao pojedinim novinarima. Bosnu i Hercegovinu smatra za „bivšu, fiktivnu, nepostojeću“ državu, „eksrepubliku“, odnosno federalnu jugoslavensku republiku, a grad Sarajevo je za Buhu – bivše Sarajevo, koje treba da se podijeli na dva grada.6

„Drugi“ su za Buhu partneri SDS-a u vlasti, „legalni predstavnici muslimanske i hrvatske nacionalne zajednice“, a „nas“ smatra za srodnike „druga dva naroda Bosne i Hercegovine“. „Drugi“ gube politički razum, omađijani su obećanjima Evropske zajednice, i među „njima“ je došlo do pobjede gluposti. Za Muslimane i Hrvate u Bosni i Hercegovini, u pismu u kojem iznosi gomilu neistina, upućenom zvaničnicima Ruske Federacije 13. juna 1992, kaže da su u koaliciji protiv Srba, nad kojima su izveli državni teror, posebno u Sarajevu.

Za moju temu je od iznimne važnosti intervju koji je Aleksa Buha dao novinarki Nadi Puvačić, u kojem, između ostalog, odgovara na pitanje o uzroku neprijateljstva čitavog svijeta prema srpskom narodu. Muslimane i Hrvate smatra direktnim ratnim neprijateljima srpskog naroda, a čiji su zvaničnici u „histeričnoj mržnji prema srpskom narodu… čak odložili i svoju uzajamnu mržnju koju kontrolišu samo zahvaljujući prvoj navadi i nadi da će u njoj zajedno biti uspješniji.“7

Nusret Šehić, dugogodišnji saradnik Instituta za historiju u Sarajevu, vodio je i objavio obimne dnevničke bilješke8 od samog početka 1992. godine pa do svog izlaska iz opkoljenog Sarajeva konvojem za stare i bolesne 28. decembra 1993. godine. Stjecajem okolnosti, Šehić je u poziciji da može povezati, uspoređivati i pratiti četništvo od njegova postanka, razvoja, transformacije, pa sve do najnovijeg doba, i to iz dva aspekta – profesionalnog9 i privatnog. Tako u podužoj dnevničkoj bilješci od 25. juna 1992. godine, između ostalog, piše i o tom pokretu u 19. i početkom 20. stoljeća, te u Drugom svjetskom ratu, za koje kaže: „…ali …oni su bili ‘prave bebe’ u poređenju sa sadašnjim četnicima, bilo onim iz redova arkanovaca, šešeljevaca ili iz redova Karadžićevih ekstremista.“

Ovaj se autor u jednom trenutku zapitao da li je moguće da se među Srbima našlo toliko „moralno potonulih ljudi iz kojih su iščezle sve norme etike i etičkog ponašanja“. Iz „Oslobođenja“ od 17. jula 1992. godine Šehić prenosi i priču o Muhsinu Rizviću, koji postavlja pitanje: „Kakvi su to ljudi koji nas napadaju, progone i ubijaju tako ravnodušno? Zar je moguće da to čine bića koja nose naziv čovjek?“

Kod Šehića možemo pratiti i njegovo viđenje brojnih ličnosti iz političkog i kulturnog života. U ovom ću tekstu krenuti redom „pojavljivanja“ u bilješkama. Prvi je u tom nizu profesor Milorad Ekmečić, „tihi i tolerantni čovjek, naučnik, sa kojim se poigrala sudbina“, intelektualac za kojeg važi mišljenje da želi imati onu ulogu u BiH koju Dobrica Ćosić ima u Srbiji, a ta je da bude „duhovni vođa svih Srba“. Na istom mjestu iz intervjua u „Oslobođenju“ od 11. aprila 1992. prenosi i mišljenje Mirka Kovača o Ekmečiću, za kojeg kaže da je „pravi zlotvor i zlikovac sadašnjeg pakla“.

Šehić je u cijelosti prenio i pismo Mladena Vasiljevića Ekmečiću. Ekmečić je Vasiljeviću bio fakultetski profesor. Pismo je objavljeno u „Oslobođenju“ 22. juna 1992. pod naslovom „Miloradu Ekmečiću sa žaljenjem“, i u tom pismu, između ostalog, Vasiljević pita Ekmečića: „Mislite li da se plač djeteta u vašim Pribilovcima…, gdje je za vrijeme rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od ovog današnjeg dječijeg plača u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Goraždu. Postoji samo jedna bitna razlika, ovog puta, Vi ste na strani krvnika. E moj profesore univerzitetski!“

Sam je Šehić, zabezeknut Ekmečićevom izjavom japanskom novinaru koji ga je pitao za trenutna zbivanja u BiH (1993) u kojoj je novinar dobio odgovor da je to nastavak oslobodilačke borbe srpskog naroda koju je on započeo 1804. godine, ovu izjavu protumačio kao to da „Muslimane koji su svojevremeno izgnani iz Srbije u toku XIX stoljeća, u toku tih srpskih ustanaka, treba i dalje goniti i iz Bosne i Hercegovine do njihovog potpunog uništenja“. Prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića lično Šehić spominje na više mjesta. Uvijek u pozitivnom kontekstu. U više navrata on kritikuje nerad gradonačelnika Sarajeva, Vlade, vlasti općenito. Izetbegovića kritikuje rijetko. U bilješci od 5. marta 1992. prenosi vijest da je Predsjednik u svijetu prepoznat kao ličnost koja teži mirnom „raspletu krize“ u Jugoslaviji, naziva ga „golubom mira“.

Šehić nam prenosi iz „Oslobođenja“ od 24. i 26. juna 1992. godine i intervju Warrena Zimmermana u kojem ambasador SAD-a iznosi svoja viđenja triju predsjednika: Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića. Milošević je vlastoljubiv, nacionalist, čovjek jučerašnjice, lažac, obmanjivač… Tuđman je, za razliku od Miloševića, poslušnik evropskih političara, više reaguje na stavove Zapada kada su u pitanju ljudska prava, hrvatski nacionalist. Za bosanskohercegovačkog predsjednika Predsjedništva ambasador kaže: „Satanizovana slika Izetbegovića koju u srpskim medijima prenose ljudi koji ga nikad nisu sreli, ne uklapa se u lik čovjeka kojeg sam ja imao priliku da upoznam tokom brojnih susreta posljednjih nekoliko godina.“

Sefer Halilović o Izetbegoviću piše gotovo isto kao prethodna dvojica. Izetbegović je i u Halilovićevu tekstu ‘mirovnjak’, neko ko želi zaustaviti rat – ali je to ponašanje u drugačijim prilikama (juni 1993) za Halilovića neprihvatljivo: „On je stalno govorio o zaustavljanju rata, a ja o borbi za slobodu. Tu smo se mi razlikovali. I to jako… Suviše smo se često oko toga raspravljali. Ponekad čak vrlo žučno i žestoko.“10

Halilović dalje dodaje kako je Izetbegović prvi put bio odlučan upravo u trenutku kada su se dešavale organizacijske i kadrovske promjene u Oružanim snagama Armije BiH (juni 1993). U ovim ‘rohadama’ ustanovljena je funkcija komandanta Glavnog štaba Vrhovne komande Armije Republike BiH, na koju je imenovan Rasim Delić. Funkcija načelnika Glavnog štaba, koju je do tada vršio Sefer Halilović, zadržana je, ali je njena važnost bitno umanjena:

„Razlike između mene i Predsjednika su bile velike i svako ih je mogao uočiti. Nas dvojica smo bili dva svijeta kada je riječ o pristupu odbrani, koncepciji i mnogim drugim bitnim pitanjima… Alija je neodređeno gledao negdje u vrata, olovnog izraza na licu. Prvi put sam ga vidio tako odlučnog. Gotovo da mi je bilo žao što se na taj način nije postavio kada smo u Ženevi pregovarali sa četnicima i ustašama. Tamo je bio manji od makova zrna. A ja sam, zapravo, u toj Ženevi zaključio da on jednostavno ne može biti odlučan.“

Ponovno nam iz „Oslobođenja“ Nusret Šehić prenosi tekst, ovoga puta tekst Marka Vešovića, upućen Nikoli Koljeviću: „Moj Nidžo! Politički kepec u tebi odbacio je Aristotelovu logiku, na kojoj se temelji zapadna civilizacija i srozao te do hotentotskog načina mišljenja: kad Radovan........

© Peščanik