Prije tridesetak godina, neposredno poslije rata, u nas se, ruku pod ruku s naopakom privatizacijom i tajkunizacijom države, ustalila tvrdnja da tajkuni, ratni i poratni profiteri, bogatuni i slična bratija ne priznaju nacionalne, entitetske i državne granice, jer su profit, interes i njima svojstven lopovluk i mućkanjem obojeno izaratno smirivanje terena vodeći, vrhunaravni motiv, univerzalno pravilo i omiljen način rada. Tek nešto kasnije, a nakon zbrdazdolisane prve faze tranzicije, u kojoj se znalo ko pije, a naročito ko plaća, na površinu je isplivalo ono što je danas usavršeno do antologijskog vrhunca – interesni zagrljaj tajkuna, bogatuna i pripadnika nove kaste onih koji ne znaju šta i koliko imaju, a hoće još, sa političkim strankama, politikom, liderima vlasti u svom nacionalnom plemenu, kojima nije mrsko da poguraju i podrže korupciju, kriminal, lopovluk što šireg spektra i, u konačnici, upropaste državu i obesmisle zakon i moral.

Zadeverana vlastitim životom i brigama koje ga pritišću, većina nas nije toga svjesna, sve dok ne osvane vijest o tome da su u nekoj nacionalmafijaškoj kuhinji skuhani eutanazija Koksare u Lukavcu i “pogrebne svečanosti” Nove željezare u Zenici; da se to već zbilo sa Rudnikom u Ljubiji i da još........

© Oslobođenje