Prva polovina kampanje je iza nas, čuli smo dobro poznate, otrcane matrice, najviše i najsnažnije iz najjačih nacionalnih uporišta. Rješenja, koja bi imala veze sa stvarnošću, izostala su, što i nije čudo, jer je jedna od najuočljivijih značajki ovogodišnje kampanje apsolutni manjak programa. Od birača se traži da slijepo slijede voljene vođe, pa ih možda zapadnu mrvice sa predsjedničkih trpeza: naši nacionalni lideri, oni koji istrajavaju na ratnim ciljevima - što je praktični podtekst i SNSD-a i HDZ-a i SDA - i ne znaju šta imaju, kupaju se u bogatstvu, a sirotinji nude krv, znoj i suze. I svima su puna usta Bosne i Hercegovine, jedni bi da je podijele, drugi će se tobože zadovoljiti parcelizacijom, a treći se busaju u prsa, sve ne dajući je. U svijetu koji nam bježi koracima od sedam milja, nas valjaju u istoj močvari devedesetih i što je najtužnije, na to pristaju čak i oni koji tobože brane zemlju, svjesno gazeći upravo one državničke poteze koji su bez ikakve sumnje Bosnu i Hercegovinu ne samo sačuvali u ovim današnjim planetarnim preokretima već nas i pozicionirali kao faktor koji učestvuje u odlukama o svojoj sudbini. Uopće nemam dilemu na šta bi ličio cijeli Balkan u opciji kojom se po Izraelu rasipa Milorad Dodik i baš zato smatram preopasnom relativizaciju euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine, sveprisutnu i na skupovima po Sarajevu, na kojima se opskurni zahiragići hvale kako su izašli sa sjednice da ne bi glasali za projekat Južne interkonekcije. No, moram priznati da nisam iznenađena, samo čekam da još čujem ode SNSD-u i HDZ-u što su uspjeli zaustaviti učešće naše zemlje u Planu rasta za Zapadni Balkan: Milorad Dodik je uz pomoć svog vrlog saveznika Dragana Čovića spriječio da milijarda eura dođe u BiH, a sada se nadaju da će milijardu dolara u svezanim zastavama držati dovoljno daleko od BiH.........

© Oslobođenje