Kad se Dodik vratio kući, stigla ga je možda i najvažnija osuda i negodovanje: oglasilo se Međureligijsko vijeće BiH stavom da niti jedan čovjek, a najmanje političar, ne smije na ovako pogrdan i uvredljiv način govoriti o ljudima druge vjere i nacionalnosti

Dayton i poslije tri decenije svijetli kao svjetionik za region. Nije ova rečenica prepisana iz prigodnog saopćenja OHR-a, niti je posuđena s početka milenija, kada je na Balkanu tinjao optimizam i vjera da će se užasi rata koliko-toliko sanirati ubrzanim rastom i razvojem, ekonomskim napretkom i iskoracima ka Evropskoj uniji. Ona je poenta jučerašnjeg pisanog obraćanja ministra spoljnih poslova Srbije Marka Đurića, koji je požurio da se među prvima izjasni povodom tri decenije Sporazuma nastalog u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson i potpisanog nešto kasnije u Parizu. Nije naodmet citirati poetski nadahnutog Đurića: “Dayton nije samo politički akt već simfonija mira, ravnoteže i poštovanja etničkih i nacionalnih prava, koja je omogućila da se iz pepela rata digne stabilna zajednica naroda. On nas uči da dijalog, a ne sukob, vodi ka prosperitetu. Srbija će nastaviti da gradi mostove sa Banjalukom, Sarajevom i međunarodnom zajednicom jer je naš zajednički interes u snazi Bosne i Hercegovine koja poštuje sve svoje dijelove.”

Milorad Dodik je bio i ostao ime za srpsku sramotu: istorija će ga pamtiti kao najvećeg srpskog izdajnika - izdajnika kojem od vlastite mizerije nije preostalo ništa drugo nego da vrijeđa. Nije ova rečenica prepisana iz neke od reakcija sarajevskih političkih partija, niti je posuđena iz saopćenja nevladinih udruga za ljudska prava spremnih da ustanu protiv svakog nastupa obojenog jezikom mržnje. Ona je poenta istupa univerzitetske profesorice Jelene Trivić, predsjednice Narodnog fronta. Da ne bude zabune, evo i njezinog objašnjenja: “Govor Milorada Dodika u kojem vrijeđa pripadnike bošnjačkog naroda samo je........

© Oslobođenje