Gledajući ka onome što nas očekuje kako se bliži još jedan famozni izborni oktobar, očevidni su opet oni prestarjeli, zamorni, obrasci sa kojima se hrvemo, u koje se utapamo, pred kojima više od trideset godina nemamo nikakvo suvislo rješenje ni odgovor. Ako se samo pojmi količina nahrupjelog narativa devedesetih, od kojeg se ni po koju cijenu ne odustaje kao od jedinog pogonskog goriva političkog života ovdje, onda će biti nedvojbeno jasno da je ovo društvo u konstantnoj regresiji svakog oblika smisla. Bez novih ideja, bez želje da se učini bar neki ustupak budućnosti, koja ma koliko neizvjesna bila nekad može postati pokretačka utopija ka kojoj se teži, ostajemo u stalnom zakašnjenju, a vrijeme neumoljivo melje sve pred sobom. Mi nemamo drugog načina da se nosimo sa sobom osim toga da dodajemo sol na rane. Pa se u vlastitoj, troetničkoj isključivosti ne bavimo ničim drugim osim zlokobnog narcizma malih razlika koji se pothranjuje kao zvijer koja će nas u jednom trenutku sve skupa progutati. Pristajući na partitokratsku pljačku, suspendujući svaku razumnost i........

© Oslobođenje