Kada je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata projekt današnje Europske unije bio još na samom začetku, slobodno kretanje ljudi, dobara, usluga i kapitala stajalo je, uz sveopći mir europskih država i solidarnost, na samom vrhu prioriteta tadašnjih političara poput Schumana, Adenauera i De Gasperija. I Rimski ugovori iz 1957. godine su akcentuirali jednu ovakvu slobodnu cirkulaciju, vodeći se idejom da je povezanost na Starom kontinentu - koja datira još iz ranijih stadija civilizacije - preduvjet svih političkih, društvenih, ekonomskih, pa i ljudskih odnosa. Upravo je nesmetana mobilnost smatrana temeljem izgradnje zajednice europskih naroda, kako bi se “nasljedno neprijateljstvo” između mnogih europskih država, posebno između Francuske i Njemačke, primirilo i usmjerilo u funkcionalnom smislu. Kasnije će Schengen, malo selo na tromeđi dvije nekad suprotstavljene države, Francuske i Njemačke, te Luxemburga, postati sinonim za jednu novu Europa, ne potpuno bez granica, ali zahvaljujući otvorenom, fleksibilnom i brzom graničnom režimu, moderan, suvremen i inkluzivan kontinent. Schengen će uistinu revolucionizirati kretanje u nekadašnjoj i današnjoj Europskoj uniji, te će ideja slobodnog kretanja iz inicijalnih ekonomskih okvira prerasti u širi princip internacionalnog liberalizma.

Ljudi su se počeli slobodnije kretati, iritantno vrijeme čekanja na krutim graničnim prijelazima se smanjivalo, ekonomija se radovala brzini, turizam........

© Oslobođenje