Braco Đikić se pamti i po jednom odjevnom detalju kojeg je nosio u svakoj prilici, a koji rijetko kome dobro stoji. Dok su mnogi drugi mijenjali boje svojih kravata, njegova je leptir-mašna ostala crvena

Prošlog petka preminuo je, u snu - kako bismo poželjeli svi koji se približavamo smrti - Ibrahim Braco Đikić, jedan od vjernih pregalaca i veterana bosanskohercegovačke diplomatije. Meni je otišao ne samo kolega i prijatelj nego i školski drug, pa tako i moja žalost za njim dobija dodatnu dimenziju. Sve nas je manje iz onog perioda kad se sarajevska Prva gimnazija, koja je svijetu dala dva nobelovca, zvala klasičnom. Još iz tog doba mi preostali klasičari pamtimo Bracu po finoći i eleganciji. Te osobine će mu dobro doći u poslu kojim se bavio, a naslijedio ih je od znamenite loze mostarskih Đikića, koja je dala više intelektualaca, pjesnika, pa i diplomata. Poput Osmana Đikića, koji nije bio samo ambasador u Alžiru i Finskoj nego i prevodilac s finskog jezika svjetskog epa “Kalevale”.

Braco Đikić se pamti i po jednom odjevnom detalju kojeg je nosio u svakoj prilici, a koji rijetko kome dobro stoji. Dok su mnogi drugi mijenjali boje svojih kravata, njegova je leptir-mašna ostala crvena. Ne radi se ovdje samo o metafori, nego još jednoj bliskosti koja nas je pratila cijelog života. Prošli smo zajedno sve mijene koje su nas snalazile i........

© Oslobođenje