Dođe čovjeku da se pita kako se ova zemlja ne raspadne od apsurda s kojima devera tri decenije. U samo mjesec dana, jedan član njenog troglavog predsjedništva ide na noge Benjaminu Netanyahuu, a druga dva ne šalju ni savjetnika na sahranu vrhovnog vođe države koga je prije četiri mjeseca, zajedno s porodicom, u jednom trenu usmrtila balistička raketa koju je, zajedno sa svojim naredbodavcem iz Bijele kuće, poslao isti taj Netanyahu. Stvar je ne samo političke volje nego i političke kulture otići na sahranu šefa države s kojom se održavaju normalni diplomatski odnosi. Ili bar ovlastiti ambasadora. Služeći u Ankari, dobio sam nalog da idem na sahranu u atentatu stradalog izraelskog premijera Yitzaka Rabina. Nisam stigao, radilo se o satima, a tadašnja turska premijerka nije dopustila da krenem njenim avionom.

Ne znam za motive što se niko iz Bosne nije pridružio stranim delegacijama na centralnoj ceremoniji Hameneijeve sahrane u Teheranu. Gledajući iz ugla univerzalnih deklaracija našeg vremena o ljudskim pravima i slobodama, ima se što zamjeriti iranskom teokratskom sistemu. Ali takav kakav je, i kojim je s vrha vladao ajatolah Hamenei, pomagao je Bosni i Hercegovini, onoj koja se branila od genocidne agresije na njenu opstojnost. Na razne načine joj je pomagao, više od onih od kojih se očekivalo. Na um mi padaju mnoge asocijacije i poređenja. Evo, naprimjer, zar su svi oni šefovi država i vlada koji su došli, voljeli ga ili ne voljeli, na sahranu Josipa Broza Tita, jednu od najzapamćenijih iz prošlog vijeka, smatrali bezgrešnim samoupravljanje?

Među onima koji bi trebalo da vode vanjsku politiku BiH su podjele, kao u svemu drugom. Ima onih koji se dodvoravaju i klanjaju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, onih što ne smiju ni da pisnu kako ga ne bi izazivali takvim jednim diplomatskim........

© Oslobođenje