Kad god se učini da je utakmica izgubljena i da se tim raspada, Dragan Čović, novi glavni arbitar, svira produžetke, jer “ima još prostora za nastavak razgovora”. Loša beskonačnost i dalje traje

Zbog čega je izostala solidarnost sarajevskih studenata sa masovnim protestom svojih novosadskih i beogradskih kolega, a nije izostala solidarnost studenata u Zagrebu, Rijeci i Splitu, u Ljubljani i Podgorici? Odgovor na to pitanje je koliko složen toliko i jednostavan – Sarajevo se niti u jednom od najvažnijih aspekata života nije u očekivanoj mjeri oporavilo od posljedica četverogodišnje opsade u proteklom ratu. Umjesto toga, ono je postalo centar sukoba političkih oligarhija, prostor akademskog mrtvila i medijske impotentnosti, uz to pritisnuto primitivizmom i nasiljem. Prema jednom tumačenju sarajevske šutnje, nedostajao je jak okidač koji bi studente pokrenuo na akciju. Zar činjenica da im je troglavi nacionalistički režim oteo i državu i budućnost nije dovoljan razlog za pobunu? Ni studenti u Srbiji nisu se digli zbog bljutave supe u studentskim menzama, već traže da im Vučićev režim vrati zarobljenu državu u kojoj će vladati pravda i zakon za sve, jer samo u takvoj državi žele živjeti. Njihov pokret je toliko ojačao da ga neki ozbiljni ljudi nazivaju “narodnim ustankom”. Srbija se trese, na Dvoru je uvedeno mobilno stanje. “Srbija je napadnuta i spolja i iznutra. Branićemo Srbiju”, objavio je Vučić naciji. Ljiljana Smajlović, nekadašnja vedeta Oslobođenja, a danas “poznata srpska novinarka”, plaši se da........

© Oslobođenje