Studenti su do kraja osvijetlili svu surovost diktatorske prirode Aleksandra Vučića, koji njihove proteste u jednoj verziji poredi sa Mussolinijevim maršom na Rim, što će reći sa fašistima, a u drugoj sa pameću “malog Đokice”

“Kazniti krivce!” Bila je to ključna parola, najsažetiji zahtjev impresivnog studentskog bunta u gradovima susjedne Srbije, sa epicentrom u Novom Sadu, gdje je 15 ljudi izgubilo život pod urušenom nadstrešnicom zgrade Željezničke stanice. Kazniti krivce za njihovu smrt, ma o kome se radilo, taj radikalni izraz probuđenog osjećaja za pravdu odjeknuo je širom regiona i nije mogao proći bez podrške studenata iz drugih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Nije ta solidarnost bila spektakularna, ali je najavila buđenje jedne generacije za koju se smatralo da je politički izgubljena. Izuzetak je bila solidarnost studenata iz Sarajeva i drugih gradova u Bosni i Hercegovini, nedopustivo zakasnjela i malokrvna, i svako izbjegavanje da se tim povodom, ako ništa drugo, stvari nazovu pravim imenom samo odgađa bolju budućnost.

Srbija je decenijama čekala klince koji danas uznemiravaju režim Aleksandra Vučića, patetičnog, kalimerovski samosažaljivog predsjednika koji “ne da Srbiju i Republiku Srpsku”, šta god o tome mislio demokratski svijet. On je samodeklarirani mirotvorac koji pruža ruku svima, zakleti poštovalac dejtonske Bosne i Hercegovine, što će reći njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta,........

© Oslobođenje