Što više čovjek stari više poznaje svoju zemlju (zemlju kao zemlju, ne državu), i više je može voljeti. Onako kako je i treba voljeti, kroz ljubav prema zemljopisnim tačkama, toponimima ili hidronimima. Moja Bosna
je od vode napravljena

Dva dana zaredom u ribi na istom mjestu. Radio sam to i prije, ali ovakve radnje treba ponavljati jer samo njihovim utvrđivanjem možeš osjetiti ono izvanredno u njima. Izvanredno je pogrešna riječ, radi se o osjećaju koji te iz automatizma života izbacuje daleko u orbitu svijeta, koji si zaboravio.

Taj svijet je divljina, priroda, voda koja teče, voda koja stoji (jer tako se Neretva ponaša tu gdje hvatam/fatam ribu), insekti, cvijeće, grmovi puni trnja i plodova, smokve čiji se plod već zametnuo, sunce, čist zrak, razne vrste vjetrova koje ribari ne vole ako se pojačaju, uglavnom, duga je to lista, nema kraja.

Mještanin malog mjesta u delti Neretve, u zaljevu Jadranskog mora, tu gdje se slana i slatka voda miješaju, objašnjavao mi je vrste vjetrova, nisam ga pitao da mi to objasni, jer je njemu to prirođeno da osjeća i priča o tome. Prvo je bila bura, pa će onda tramuntana, otamo od otvorenog mora, govori mi mještanin, a za ribu najbolji je maestral. Bura je pojačavala tempo i ribanje/ribolov je........

© Oslobođenje