Šetam neki dan Sarajevom i počesto naletim na pisana upozorenja na zidovima zgrada koja kažu da fasada otpada. Dignem glavu visoko i počesto vidim načetu fasadu koja nije sanirana još od prije početka rata u Bosni i Hercegovini. Neposredno nakon formalnog završetka rata, i godinama poslije, opasnost je prijetila od ledenica u Titovoj, Ferhadiji i drugim pješački prometnim ulicama, ali nehaj i nebriga su uzimali danak čak i u ljudskim životima. Davno je to bilo, pa se mlađi ljudi toga ni ne mogu sjetiti, kako je danas isto i gore nego što je bilo 1996. u januaru ili februaru, dok je Sarajevo još bilo pod opsadom. Tek u martu će uslijediti tzv. reintegracija kada će “dobri ljudi” paliti vlastite kuće, imanja i stanove, da isti ne bi pali u ruke nama s druge strane Miljacke, nama ozloglašenim mudžahedinima i teroristima zakrvavljenih očiju koji žele satrati i uništiti srpsku nejač i “vekovna” ognjišta i štošta još.

Kada ti neko prvi put pokaže svoje lice, povjeruj mu. A paljenje vlastite kuće u mom zamišljanju svijeta dolazi na samo dno, ispod zadnjeg kruga Danteovog pakla, u kojem je led (slučajno dolje treba biti i poslanik Muhammed), znači, u mom imaginariju nema većeg zla od čovjeka koji pali svoj vlastiti život, stoji kraj paljevine, možda i uživa, samo, eto, da bi........

© Oslobođenje