Suludo je pozivati više bilo koga na pravo i pravdu, na zakon i pravilnik, na čast i obraz, jer kada su onkološki pacijenti u pitanju, nijedan krik od kojeg i stijena puca oni ne čuju

I jutros, kao i svih dana ove, prošle, pretprošle godine već u zoru probudio me zvuk poruka na mobitelu. Stižu jedna za drugom. Panika, nemir u grudima, srce zastaje dok uzimam mobitel u ruke. Ili je nečija borba za život prestala ili počinje još jedna nemoguća misija borbe za život. Čitam poruke na jednoj od Viber-grupa u kojoj su pacijenti oboljeli od karcinoma, kao preslikane onima od jučer, prekjučer, prošlog mjeseca, prošle godine... Traži se lijek, traži se još jedan dan života, traži se najpovoljnija privatna poliklinika gdje se može uraditi PET/CT, traži se... sve ono što nam zakonom pripada, a što nemamo desetinama godina unazad. Stižu odmah i savjeti, prijedlozi onih koji istim mračnim stazama koračaju gdje i koga zvati, kako proći povoljnije, nerijetko i kako obezbijediti novac. Svaka sumnja poslije prvoga karcinoma je panika, očaj, neizvjesnost, iščekivanje. Svaka nova........

© Oslobođenje