Ušla je tiho. Malo je kasnila. Prošla je iza prisutnih novinara i sjela uz otvoreni prozor. Držala je glavu u rukama. Jedva. Rekla je nekoliko dana ranije da će doći da se obrati novinarima, ali niko je nije očekivao. Danima, sedmicama, mjesecima se loše osjeća. Mnogo loše. Slabo. Malaksalo. Napušteno. Izgubila je nadu, snagu, želju, snagu. Sve. Zatvorila je vrata. Isključila telefon. Ne može dalje. Ne može više. Guši se u moru problema. Tako je i zvučala. Kao da joj se omča oko vrata sve snažnije steže. Zamolila je da se obrati novinarima prva, ne može sjediti. Ne može ni držati oči otvorene, preteško je i to za napaćeno tijelo i potrošenu dušu.

- Ljudi, ovo je kriminal, sporo, jedva, teškom mukom, uzdišući je rekla.

Čekali smo nastavak rečenice. Dugo je trajala tišina. Pokušavala je istovremeno disati i govoriti. Dođu dani kada je i to prirodni, urođeni refleks nemoguć.

Suze u očima prisutnih su i njenim kao najčistije nebo plavim očima poručile da otpuste kočnice. U jednoj stotinki obraze su okupale suze mlade žene, majke dvoje djece,........

© Oslobođenje