Što vrijedi za Želju, vrijedi i za moj Velež i za tuzlansku Slobodu. Tim je tragičnije to što se upravo ova tri radnička kluba i njihovi navijači danas gledaju antagonizirani do krajnosti umjesto da baš između njih postoji bliska suradnja

Nisam, naravno, navijač Željezničara, ali ne mogu negirati da mi je srce zaigralo kad sam na njihovoj službenoj Facebook stranici pročitao tekst o prvoj utakmici 17. septembra 1921. godine, o tome kako su osnivanju kluba pridonijeli radnici koji su došli iz Rijeke, kako su dobrovoljni prilog za kupovinu prve lopte dali svi radnici na željeznici i kako su morali trenirati i igrati na vojnom vježbalištu na Čengić-Vili jer nisu imali novaca za iznajmljivanje terena u Kovačićima i na Skenderiji.

I to igranje srca nema nikakve veze s tim što je tatin ujak Risto Bukvić bio dugogodišnji igrač i kapiten Želje, ujedno suprug kultne direktorice Prve gimnazije Zlate Bukvić, nego ima veze s nečim drugim. S dirljivom radničkom solidarnošću i uopće s idejom da je moguće na entuzijazmu i klasnoj svijesti nešto osnovati........

© Oslobođenje