Najbolje u najgorem što su nam ova vremena ratova i postratnih društava kod nas donijela, jeste gubitak svih iluzija o ljudima, nacijama i društvima. I to jednako onih na ljudskom nivou, koliko onih na racionalnom. Naime, kad je o ljudskom nivou riječ, pretpostavljam da su nas sve roditelji učili, a jednako poučavaju i sve religije svijeta, da su ljudi bazično dobri, solidarni, humani, da među ljudima, naravno, ima onih koji su pošli po zlu putu, ali da su to pojedinci koji nisu relevantni za tumačenje ljudi i svijeta. Takav pristup je podrazumijevao da su oni ljudi koji su podržavali zlo, zapravo, bili zavedeni i da će onda to prestati raditi kad ih se suoči s posljedicama tih politika. Iz toga je izrasla i ideja suočavanja s prošlošću. Jer kao kad se ljudi i društva suoče s razmjerima zločina počinjenih u njihovo ime, doživjet će katarzu.

No, kao što smo dosad mogli vidjeti, ništa od toga nije istina unatoč tome što mnogi dobronamjerni ljudi i dalje odbijaju povjerovati u očito. Postoji ogroman broj ljudi koji su jednostavno, uglavnom, zli i kojima je savršeno poznato što su podržavali i što podržavaju i nemaju nikakav problem s tim. Jer da ne znaju što podržavaju, ne bi pjevali o Maksovim mesarima, skandirali “Nož, žica, Srebrenica”, pjevali o tome kako nema više........

© Oslobođenje