Sport mi je oduvijek bio drag. Istina, posljednjih godina svoju naklonost prema sportu sve više iskazujem pred TV aparatom. Moje srednje godine nisu jedini krivac – treneri su još poodavno prepoznali da bi za košarku, fudbal i stoni tenis bilo spasonosno da svoj sportski talenat razvijam uglavnom kao gledalac, nikako kao takmičar. Od sportova kojima se može baviti i bez naročito izražene koordinacije ruku i nogu, najviše mi se dopada šah. U šahu nije svejedno ko povlači prvi potez. Napisani su i naučni radovi o tome. U jednom od njih autori su analizirali preko 70.000 partija vrhunskog šaha odigranih tokom više od 150 godina. Otkrili su postojanje mjerljive prednosti igrača koji počinje bijelim figurama. Igrač sa crnim figurama uvijek mora prilagoditi svoju igru, a vrlo često u tome ne uspije. Bijeli ima nešto što je u ekonomiji još dragocjenije nego u šahu – inicijativu: mogućnost da prvi povuče potez i pokuša dobiti meč. Ovom rečenicom sam i nehotice odao namjeru – u nastavku je riječ, naravno, o ekonomskoj, a ne šahovskoj kolumni.

Bijeli vuče potez U našoj zemlji se ekonomska politika, uglavnom, odigrava crnim figurama. Čekamo da iskrsne problem, a onda ga pokušavamo riješiti. U zemlji sa složenim i sporim sistemom odlučivanja takva strategija je posebno skupa: dok osmislimo odgovor, početna pozicija je često već znatno pogoršana. Nova željezara Zenica je posljednji primjer. Problemi nisu nastali u aprilu, kada je zaustavljena visoka peć. Mjesecima ranije bilo je jasno šta se događa sa biznisom čelika, upozoravali su rijetki, slušali još rjeđi. Zastarjela tehnologija, visoki energetski troškovi, odlazak strateškog investitora, pritisci konkurencije... I pored toga, cijela situacija nas je........

© Oslobođenje