Mladi mržnju prema drugima zamjenjuju solidarnošću prema drugima. Ne žele da se osjećaju usamljeno i razjedinjeno. Preskaču granice etničke, vjerske ili političke pripadnosti

Na beogradskom Studentskom trgu vladala je u novogodišnju ponoć gromoglasna tišina. Nema dočeka dok se pravda ne dočeka. Nema Nove jer ste nam dužni za staru.

Plemenita energija te tišine nije samo tektonski uzdrmala Srbiju, već je njen eho premrežio granice regiona i valjda prvi put od vremena ratova pokazao koliko solidarnosti, zajedništva, ali i nezadovoljstva postoji u generaciji koja je od svojih roditelja dobila podeljeni Zapadni Balkan, generacija za koju smo pomišljali da je razmažena, obuzeta ludilom društvenih mreža i virtuelnog života ili lakom zaradom.

Mladi mržnju prema drugima zamenjuju solidarnošću prema drugima. Ne žele da se osećaju usamljeno i razjedinjeno. Preskaču granice etničke, verske ili političke pripadnosti. Ti mladići i devojke su odrastali u vremenima posle ratova za koje su čuli, ali u njima ne žele da žive. Operisani su od jugonostalgije, ali su prepoznali da imaju zajedničke probleme. Odbijaju da podupiru zidove podela. Neće da žive u farmama nojeva.

“Jedan svijet, jedna borba”, parola je koja je u znak podrške sa studentima i đacima po Srbiji umrežila Zagreb, Rijeku, Split, Sarajevo, Podgoricu, Ljubljanu ili Skoplje. “Indeks uz indeks.” Mnogi su po regionu zastali na 15 minuta za 15 žrtava novosadske nadstrešnice. Pa minut za dečaka ubijenog u zagrebačkoj školi. Pa još 12 minuta za žrtve iz Cetinja.

Vlast u Srbiji je zatečena. Nije u stanju da razazna da mladi ne žele da dopuste da ih vode mržnja i omraz – ključni elementi nacionalizma. Ne poznaje svoju mladu generaciju, još manje onu iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine. Nema odgovor za razboritu ponudu promene sadašnjosti zarad budućnosti, pa se vraća u svoju radikalsku prošlost. Promoviše politiku konflikta. Omalovažava i pogrdnim imenima vređa vlastitu omladinu........

© Oslobođenje