Mala, ruinirana društva kakvo ovdašnje jeste, neprestano traže priliku da skrate put vlastitog razvoja, da se nekako na brzinu domognu bitnosti, kako bi pokušala zavarati stvarno stanje u kojem postoje. U takvim okolnostima koriste se sve raspoložive prilike kako bi se izostanak onog istinskog unutrašnjeg sređivanja i volje da se dosegne kakva-takva normalnost zabašurili sporednim, često mitomanskim pokrovima koji će posvjedočiti da eto i mi možemo nešto da napravimo, da smo sposobni pokazati neke rezultate, ostvariti neki proplamsaj. To se najbolje vidi u načinu na koji ovdašnji medijski prostor biva zasjenjivan individualnim uspjesima pojedinaca, pa čim neko ko je “naše gore list” postigne bilo kakav uspjeh u svijetu, na sva zvona preuzima zasluge, kao da je to iznjedrio neki ozbiljan društveni ili kulturni sistem, a ne pregnuće koje je u većini slučajeva nastalo kao incident van šire podrške zajednice.

Otuda, sve što uradimo je najveće, najbolje, svi nekako volimo da se osjetimo ponosnim i za ono u čemu nismo imali nikakvo učešće. Ta diskrepancija u našoj........

© Oslobođenje