Foto Davor Kovačević

Priče o elitnim klubovima u koje ulazimo odbijaju se kao prazan zvuk ako su ljudi na minimalcu

Stambeno pitanje jedno je od osnovnih preduvjeta za normalan život i rad pojedinca ili obitelji, a u Hrvatskoj je nepriuštivost stanovanja ogroman problem. Krenulo ga se rješavati porezima koji bi vlasnike nekretnina trebali potaknuti da nekretnine koje ne koriste stave na tržište, prodaju ili iznajme, što je međutim potez visokog rizika jer ljudi svojom imovinom radije upravljaju sami, pogotovo kad vide kako se upravlja javnom imovinom te kako je pravna država spora. Dakle, već se mogu čuti kritike na taj model koji će možda donekle povećati ponudu stanova, ali problem neće riješiti. S jedne strane postoji skepsa vlasnika nekretnina, a s druge je njegov strukturni manjak što se potencijalno rješenje opet prepušta tržištu: ono se ponovno spušta na mikrorazinu dogovora između pojedinaca, sudionika tog tržišta, koji bi opet između sebe trebali na neki način trgovati postojećim stambenim fondom. On tako i dalje ostaje razmrvljen, usitnjen i bez snažne investicijske poluge koja bi pratila plansku izgradnju. Temeljni je dakle problem i dalje premala ponuda stanova, dok je potražnja i dalje snažna jer nije generirana samo iz domaćih izvora. Kvalitetne novogradnje je premalo, a ona kvalitetna na dobrim lokacijama većini je hrvatskih građana već odavno cjenovno nedostižna.

Godinama se kupovina nekretnina poticala kroz poticanje potražnje, odnosno subvencioniranjem stambenih kredita u suradnji s privatnim bankama. Iz tog »javno-privatnog« partnerstva proizašlo je da je dio građana uistinu uspio doći do krova nad glavom, ali uz skupe hipoteke, dok su cijene ostale trajno visoke, smanjujući dodatno mogućnost onima koji u taj program nisu ušli da dođu do nekretnine uz prihvatljivu cijenu. No, domaća potražnja, pa ni ova poticana, nije glavni okidač rasta cijena. Postojeće nekretnine su na sve otvorenijem i sve slobodnijem tržištu........

© Novi List