Zoran Đorđević: Ta Amerika
Narodi ne zakasne zato što nemaju sat. Zakasne kada vreme mere uspomenama.
Svaki narod u svojoj spoljnoj politici pre ili kasnije stigne do trenutka kada više nije dovoljno da zna šta pamti, već mora da odluči šta želi da postane. Sećanje čuva dostojanstvo, ali samo odluka otvara budućnost. U toj tački, između istorije koja nas obavezuje i vremena koje ne čeka, počinje i ozbiljna priča o odnosu Srbije i Sjedinjenih Američkih Država.
Naš odnos nikada nije bio prazna stranica koju treba ispuniti lepim rečima, već složen rukopis od savezništava, razočaranja, uzajamnog poštovanja i propuštenih šansi. Taj odnos nikada nije bio jednostavan, ali upravo zato može biti važan. Jednostavni odnosi pripadaju narodima koji nemaju zajedničku težinu, dok složeni odnosi nose i nesporazume i poštovanje, i rane i mogućnosti. U našoj zajedničkoj istoriji postoji Pupin, srpska zastava na Beloj kući i Halijard, ali postoje i trenuci dubokih razlika. Zato sa Amerikom ne treba govoriti ni jezikom zanosa ni jezikom inata. Zanos kvari meru, inat kvari korist. Prvi vodi u servilnost, drugi u samopovređivanje. Zrela politika ne bira samo ono čega želi da se seća, već prihvata celinu, jer samo iz cele istine može nastati celovito partnerstvo.
Amerika nije samo sila, ona je sistem za pretvaranje znanja u moć, ideje u industriju, rizika u kapital, a krize u novu organizaciju. Ko je posmatra samo kao vojnu i političku težinu video je njenu senku, ali ne i njeno težište. Njena prava snaga nalazi se u sposobnosti da univerzitet, laboratoriju, tržište, energetiku, odbranu i institucije spoji u isti civilizacijski obrazac. Srbija ne treba da kopira taj obrazac, niti da u njemu izgubi sebe, ali mora da razume da se budućnost više ne dobija samo pregovorima, nego pristupom krugu pravila, znanja, tehnologije i zaštite. Bliskost sa Amerikom zato nije pitanje imidža, već pitanje toga kakva Srbija želi da postane.
Amerika je za Srbiju važna ne zato što od nje treba očekivati sentimentalnost, nego zato što je ona jedan od ključnih centara sveta u kome se povezuju znanje, tehnologija, bezbednost, kapital, univerziteti i politički uticaj. Približavanje tom prostoru ne znači odricanje od sopstvenog identiteta. Naprotiv, ozbiljne države ulaze u velika partnerstva upravo zato da bi proširile mogućnost da sačuvaju sebe.........
