Balada o tri Srbije
Žalostan utisak sticao se tokom prvog majskog dana posmatranjem dve strogo odvojene grupe građana u Beogradu. Nema sreće, ni spokoja u zajednici čiji pripadnici toliko različito doživljavaju zajedničku prošlost i sadašnjost.
Nije reč samo o odnosu prema Međunarodnom prazniku rada, ni o potrebi obeležavanja masovne nesreće na ulazu u novosadsku Železničku stanicu, izazvanu državnom korupcijom, pa ni o gledanju na položaj u koji su dovedeni radnici, seljaci, prosvetni radnici, studenti i drugi slojevi ovog unesrećenog društva.
U pitanju je nešto mnogo suštastvenije: različito oformljen i suprotstavljen sistem vrednosti, uključujući celokupan svetonazor (shvatanje demokratije i njenih vrednosti, odnos prema „prijateljima“ i „neprijateljima“ u svetu, doživljaj nacionalne istorije, stav prema susednim narodima itd).
Šatorski kamp u Pionirskom (nekada Dvorskom) parku posle već skoro dva meseca postojanja maltene da dobija karakter stalne naseobine. Taj posprdno nazvan Ćacilend, odnosno Ćacistan, na samom početku izašao je na loš glas kao pokušaj jeftine prevare, jer je izneverio svoju proklamovanu svrhu -okupljanje „studenata koji hoće da uče“.
Navodni studenti (bilo je, istini za volju, i nekoliko pravih) bežali su od novinara kao od nečastivih, a ako neko nije bio dovoljno hitar da umakne, razgovor o njegovom, odnosno njenom „studentskom iskustvu“ dobijao je komičan karakter.
U tom najamničkom naselju dominirali su, kako se to eufemistički kaže, „žestoki momci“. Oni su prpošni nastavljači (ne)dela upokojenog Saleta Mutavog, „opravdano odsutnog“ Velje Nevolje i ostalih paramilitarnih udarnih pesnica režima. NJihova brižljivo........
© Danas
