Kako rekoh, počinjem opet pisati. Desetine priča po glavi kola, al’ sve su preduge, drugi put. Sad mi na pamet padaju dvije scene iz 1992.

Jedna je prije samog napada na Kozarac, kad nas je moj babo (tada tata) Husein, sve okupio za sto. Kozarac opkoljen, nestašice, cigara nema, Istočna Bosna gori, ljude ubijaju po Zvorniku, Foči, Višegradu, Bratuncu, Vlasenici;

Autorski tekst Satka Mujagića, bivšeg prijedorskog logoraša, za Danas: Samo da Ameri ne pošalju svatove na Grenland

Autorski tekst Satka Mujagića, bivšeg prijedorskog logoraša, za Danas: Samo da Ameri ne pošalju svatove na Grenland

Sarajevo u obruču, ljudi ginu svaki dan, okrenuše tih dana i relej na Lisini, pa nestade TV Sarajevo i Senad, ukaza se Beograd da nam pojasni da “Srbi u Prijedoru brane vekovna ognjišta, a ustaše i islamski fundamentalisti žele novi pokolj kao i 1941.”

Nije komšijama Srbima puno trebalo da krenu u lov na ljude… Ja ni tad ni danas nisam išao u džamiju, ne postim, popijem vino, pivo u našem Kozarcu. Kako tada, tako i danas. I nisam jedini.

Eba leži na sećiji, gleda, za stolom mama, braća od 16 i šest, sestra od godinu i po… A on će: “Ako dođe do rata, svako mora da misli na sebe, da spašava svoj život. I onda kad to znači da ostavljaš familiju. Svako mora da misli na sebe, a Zlatan i Zlata su moja i mamina briga”.

Ovo mi je jednom prenio brat Narcis, jer sam bio zaboravio, al’ dok je pričao, vraćalo se polako i moje sjećanje. I dobro je skont’o otac. Prvo će Narcis, a kasnije i ja, krenuti ‘svojim’ putem.

Juli 1992., mjesec i po u logoru Omarska, ja ležim na pločicama, usr’o se to jutro, žuta voda okolo, dizenterija hara, ljudi počeli umirati jer dehidriraju, stomak ne radi, prljavština svuda, tableta nema, splačine bez mesa i soli svaki dan za obrok, zidovi WC-a izmazani govnima, mada je malo ko išao na veliku nuždu. Ja nisam 28 dana, do tad.

A, to jutro je od dizenterije pored nas umro Teufik Denić. I taj dan, nakon što me stražar prebi u WC-u (jer je prljav Weee-Ceeeeee!!!), zalegoh i ne mogu ni na noge niti imam snage govoriti. Sjećam se, a rekli su mi I drugi logoraši kako je moj babo Husein mene svaki dan na leđima nosio u WC da me pere. Kasnije je pomagao i mom jaranu Asimu Bešiću koji je ležao pored nas, “Kao da je i on sin”, a tad na pločicama Omarske smo se upoznali.

Srbija da prekine sa veličanjem zločinaca

Srbija da prekine sa veličanjem zločinaca

Jedan dan, vani ubijaju, možda je tad ubijen Bećo rahmetli, Medunjanin, tatin kolega i možda najbolji prijatelj (ubio ga je Dušan Knežević – 31 godina zatvora na Sudu BiH – slomio školsku stolicu na njegovim leđima, a Nusreta Sivac priča kasnije da je Sadeta to gledala i rekla: “Bože, jel’ ono moj Bečir”. Ubijena je i ona par dana kasnije – Jama Lisac, sa 40 logoraša i dvije žene, Sadeta i Edna Dautović.)

Elem, ne znam više ko je tog dana ubijen, možda je bio i 12. juli kad su na........

© Danas