Novinarka Jelena Jorgačević: Ispravni ljudi na svoju štetu
Majčini su iz Crne Gore, očevi iz Srbije * Odrasla sam sa pričama o tome kako se preko noći može izgubiti sve * Otuda valjda i kraljica svih igračaka postaje jedno plišano, olinjalo prase * O ratu se kod kuće šapuće * Danas, svojoj osmogodišnjoj ćerki iskreno kažem sve
Kako se ogoliti i pisati o svom životu kao da je priča? Pogotovo uz svest da prošlost ume da bude jednako neizvesna kao budućnost?
„Voliš li da se vraćaš na početke“ pita me Rade R. dok mi daje usmerenja za tekst. Ali nisam sigurna da znam gde je početak. Možda smo samo nepregledni niz početaka i krajeva, svojih i tuđih, pa i nije mnogo važno krećemo li od A ili od Š. ***
Majčini su iz Crne Gore, očevi iz Srbije. Priče sa crnogorske strane deo su odrastanja. Govore o lozi jakih žena koje drže porodicu. Prababa Milica, dekina majka nije htela da pere svekru noge, pa se pokupila sa brda sa decom i spustila na more. Njen muž, koji je smatrao da je žensko „tuđa večera“ i govorio „imam tri sina, i da mi oprostiš, dve šćeri“, ipak je došao za njom. ***
Kod te prababe su lokalni prosjaci držali svoje ušteđevine. Kada bi došli, ona bi ih lepo poslužila, a pradeda bi vikao: „Milice, ne može i kafa i rakija, šjekira te ubila. Ili kafa ili rakija“. Ali nije se dala. ***
Odrasla sam sa pričama o tome kako se preko noći može izgubiti sve – kao što je izgubila bakina porodica Luković, ostajući do kraja dostojanstvena – ali i kako se može stići iz najvećeg siromaštva i završiti „silni fakulteti“ kao što su svi učinili iz dekine porodice. I u svemu tome se isticalo, mada nikad eksplicitno, da se u dobru ne sme uzvisiti, da se u zlu ne sme poniziti. ***
Prve godine detinjstva: selo blizu Avale. Šta ostaje? Ljubav prema životinjama i užas kada postanu hrana. Naše divne komšije – među kojima je i Dana, žena koja nas je čuvala i imala dušu od pamuka i čipke – zovu nas da nam nešto pokažu. Zaklali su svinju, postavili glavu na panj i hoće da nas oslobode straha. Veruju da nam čine dobro, moramo malo da očvrsnemo. Užasnuti smo. Bežimo. ***
Otuda valjda i kraljica svih igračaka postaje jedno plišano, olinjalo prase, napravljeno da jedva da ima noge, sa izbledelim okicama i repom koji je davno otpao. Brat joj je nadenuo dugačko ime – Prihađila Alidija Napinjutka, da bude plemkinja, pevamo joj kad je uvodimo u igru. Prihađilalala… Dečiji otpor prema surovosti života. Otud i vegetarijanstvo od 15 do 30 godine. ***
Još ostaju iz avalskih godina i prvi udisaji slobode, provlačenja ispod kapija, vezanosti za prirodu, poslednji sati bezbrižnosti i konačno kasniji osećaj da ne pripadam gradu. Imam ga i danas. ***
Majka nas je vaspitavala u duhu „Slobodne dece Samerhila“. Moralo je da se misli i donose svoje odluke. Ako se uči, to se čini za sebe, a ne za druge. Volela sam osnovnu školu, niko me ni na šta nije terao. Perfekcionizam kog se teško oslobađam, mada se trudim i sve mi bolje ide, mogao bi da potiče otuda: svako je takmičenje (bilo) sa sobom, pa se uvek može (i mora?) bolje. ***
Sledeće važno mesto lične geografije: Zemun. Moj Zemun. Osnovna škola „Majka Jugović“, Zemunska gimnazija, zemunski park i u njemu crkva gde je otac Radovan Bigović stvarao zdravu zajednicu, zemunski kej. Prelazila sam most toliko retko – Beograd je bio grad-stranac – da kada sam 5. oktobra, sa 14 godina, stigla na Zeleni venac nisam bila baš sigurna u kom pravcu je sadašnja Skupština Srbije. ***
Ali kada sanjam kuću, to je uvek Prčanj, porodična kuća bake Sonje. To je kamen i more, zvuk udaraca kiše o škura, krici galebova u rano jutro, plavičaste planine i bagrem u oknu prozora. ***
Kao vukovac dobila sam poklon od predsednika opštine Zemun knjigu „Velika Srbija“ – ne Ćorovićevu, već tvrdo ukoričen reprint bezbroj izdanja „Velike Srbije“, novina Srpske radikalne stranke i nešto novca. Kupila sam bratu mali poklon, sebi pantalone, a drugaricu i sebe častila pljeskavicom i sladoledom. Jedva smo nosale onu knjižurinu do kuće. ***
Od ranih školskih dana, pratila sam Utisak nedelje. Zapisivala sam izjave koje su mi se sviđale u jednu svesku. Kada su me godinama kasnije pozvali da gostujem u Utisku, za tih nekoliko dana čekanja smršala sam dva kila. Danak detinjem divljenju. ***
Bolest je ušla u našu kuću i pre nego sam pošla u školu. Nakon deset godina, ta bolest mi je uzela nekog najvažnijeg. I dalje ne mogu i neću ni da pričam ni da pišem o tome, iako mislim da me je to najviše odredilo. Sva ta silina života – onoga, kako piše Fehmiu, blistavog i strašnog – dubina tuge i ljubavi, sposobnost da se živi uprkos i raduje proletnjoj kiši kada se ruši krov. To nas je........
