Glavni glumac stanja nacije
Simpatično je svo to zezanje studenata sa nenadležnim licem, kao što su slatke – i prilično tužne s obzirom da se radi o bar po godinama odraslom muškarcu – pesmice kojim mu gađaju najklimavija uporišta generalno krhkog samopouzdanja („Izađi mala…“, „Mama više voli…“).
Ume generacija Z, gadovi jedni mali, da nanjuši slabost; valjda ta sposobnost dolazi iz dobrog dela života provedenog na društvenim mrežama, gde često valja prozreti istinu iza nečije samoidealizacije.
No, nipodaštavanje institucije predsednika, ako se udaljimo od konkretnog primera koji nam zagorčava život, odavno me žulja.
Istina, ustavne nadležnosti jesu nevelike, i uglavnom se tiču spovođenja odluka skupštinske većine, tj. narodne volje koju skupština sintetizira; naravno, govorim o teoriji.
On ili ona su, na simboličkom nivou, mnogo više od toga, oličavajući stanje nacije.
Pre nekoliko godina, analizirajući funkciju predsednika javio mi se niz reči: „Predsednik je glavni glumac našeg filma“.
Da skoknemo onda do sedme umetnosti i vidimo šta je glavni glumac filma, kako se bira i koje su njegove, eh, nadležnosti…
Ponekad se zaista radi o neminovnosti izbora.
Prekjuče sam ponovo, sa novom generacijom, gledao „Već viđeno“ i ovaj put bio fasciniran celokupnim glumačkim kvalitetom.
Svi su, od Vesne Trivalić kao kućne pomoćnice do meni nepoznatog Splićanina Milana Pleštine kao staljinističkog tužioca, u „zen zoni“ o kojoj je jednom pričao Lorens Fišburn,........
© Danas
