Roditelji mojih prijatelja, Neda, Zoran, Marko i Jovan stigli su avgusta 1995. godine u Srbiju, u dugoj koloni izbeglica, zajedno sa decom, starim roditeljima, ponekom torbom i dvema bebama rođenim na traktoru nadomak Kuzmina. Te dve bebe zovu se Branko i Nađa. Njihove porodice, kao i hiljade drugih Srba iz Krajine, bile su proterane tokom operacije „Oluja“, koja se dogodila pre tačno trideset godina. To nije bio samo vojni pohod, već egzodus jednog naroda, trenutak kada je čitav kraj iščupan iz zemlje, jezika i pamćenja.

Trideset godina kasnije, dužni smo da „Oluju“ nazovemo pravim imenom: sistemski progon sproveden pod plaštom legitimnosti, iza kojeg su stajali politički apetiti, ćutanje međunarodne zajednice i precizna računica, a ispred toga kolone ljudi koji su nestajali iz sopstvenih života.

Avgustovski pohod hrvatskih snaga je, u političkom smislu, bila oružano učvršćivanje etničke homogenizacije na teritoriji Hrvatske. Dok je međunarodna zajednica iscrpljena ratom u Bosni i opijena iluzijom o „konačnom rešenju“ svesno ćutala, etničko čišćenje dobilo je legitimitet pod plaštom teritorijalne reintegracije. Hiljade kuća su spaljene ili sravnjene sa zemljom, imovina opljačkana, a povratak prognanih godinama sistemski obesmišljavan. Progon nije bio samo fizičko uklanjanje jednog naroda sa njegove zemlje, bio je i simbolički prekid: nasilno brisanje tragova, jezika, običaja i istorijskog prisustva Srba u Hrvatskoj.

Sudbina Srba u Hrvatskoj, posebno onih iz Krajine, nije se odlučivala samo na ratištima ili kroz pregovore u Ženevi i Dejtonu. NJihova tragedija bila je posledica višeslojne političke instrumentalizacije, u kojoj su istovremeno bili i predmet zaštite i sredstvo ucene. Beograd, pod vođstvom Slobodana Miloševića, nije pokazao istinsku brigu za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Naprotiv, inicijalno podsticanje pobune, formiranje Srpske Krajine kao paradržavne tvorevine bez međunarodnog priznanja, kao i iluzije o jedinstvenom srpskom prostoru, bile su duboko pogrešne i strateški katastrofalne odluke.

Politika koja je u startu bila oslonjena na logiku konfrontacije, bez realne podrške i dugoročne strategije, dovela je krajiške Srbe u izolaciju. U ključnim trenucima, kada su prve naznake vojno-policijske ofanzive postale očigledne, nije bilo ni političke ni vojne volje u Beogradu da ih zaštiti. Čak ni Srbi iz Bosne i Hercegovine, tada pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nisu pružili podršku, što je dodatno produbilo osećaj izdaje i napuštenosti među civilnim stanovništvom.

Za Franju Tuđmana i hrvatsko državno vođstvo, „Oluja“ je predstavljala završni čin teritorijalne konsolidacije.........

© Danas