Đinđić – prethodnik, predvodnik, pobednik
Uvek se vredi boriti za slobodu. Sloboda je opšte dobro, vrednost koja se ne dokazuje, ona je po prirodi univerzalna i potpuna, u svakom drugom slučaju postaje sopstvena suprotnost.
Srpski narod je decenijama unazad ciklično započinjao borbu za slobodu, a ta borba je imala dvostruki ishod – ili se završavala porazom ili je pobeda bila izneverena i obesmišljena u kratkom vremenskom periodu. Preklapale su se bitke sa spoljašnjim okupatorom i unutrašnjim uzurpatorom, ali uprkos tim preklapanjima cilj je bio isti – sloboda!
Sloboda je suština demokratije. Demokratija je model društvenog organizovanja koji služi da svakom pojedincu obezbedi sve vrste slobode unutar jednog kolektiva, da mu omogući afirmaciju sopstvenih potencijala i da garantovane slobode konstantno širi i utvrđuje. Sloboda podrazumeva odgovornost i obavezu, ali se slobodno društvo razlikuje od ostalih po tome što u epicentar stavlja čoveka i njegovu slobodu, a ne državu, kolektiv i represivnu regulativu.
Totalitarizam je oponent slobodi, njen antipod. Eklatantni primeri totalitarnih sistema u vidu nacifašizma i komunizma/boljševizma obeležili su dvadeseti vek. Tri rata su čovečanstvo doveli na ivicu egzistencije, na kraju, završetkom hladnog rata pobedu je odneo deo sveta koji je verovao u slobodu čoveka.
O totalitarnim sistemima Zoran Đinđić je pisao onda kada su oni bili moćni, izgledali večni i mogli da zadaju smrtonosne udarce. Još davne 1982. godine je u raspravi sa Nikolom Miloševićem negirao povezanost strukture revolucionarnih organizacija i totalitarne vladavine. I tada kao i mnogo godina kasnije, osuđivao je kukavički beg u moralnost koji ukida........
© Danas
