Dok se svijet suočava s najozbiljnijim bezbjednosnim krizama u posljednjih nekoliko decenija, od razornih sukoba na Bliskom istoku do iscrpljujućeg rata u Ukrajini koji ulazi u svoju petu godinu, ključno pitanje ostaje, razumijemo li uopšte procese koji iz temelja mijenjaju globalni poredak?

O geopolitičkim strategijama moći, specifičnosti iranskog državnog modela, novoj eri „hladnog rata” i opasnim refleksijama koje se prelivaju na krhki prostor Balkana u prvom dijelu velikog intervjua razgovaramo sa dr sc. Mirkom Bilandžićem. Profesor Bilandžić je doktor političkih nauka iz oblasti međunarodnih odnosa i redovni profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao jedan od vodećih regionalnih stručnjaka za međunarodnu bezbjednost, terorizam i geopolitiku, u ovom intervjuu nudi dubinsku analizu strateških grešaka Zapada, iranske strukturalne otpornosti i „bezbjednosne dileme” koja ponovo definiše odnose u našem neposrednom susjedstvu.

Više puta isticali da je sukob protiv Irana strateški pripreman desetljećima, a SAD se u velikoj mjeri oslanja na Izrael kao ključnog saveznika. Može li se taj kontinuitet pratiti još od Iranske revolucije i Ruhollaha Homeinija, te kasnije kroz politiku Alija Hamneija, i koliko ti geopolitički obrasci danas oblikuju odnose Irana, Izraela i SAD-a?

Suvremeno razumijevanje odnosa između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država nemoguće je bez analize geopolitičkih obrazaca koji su se taložili desetljećima. Bliski istok nije samo zemljopisni pojam, već jedno od najosjetljivijih čvorišta međunarodne sigurnosti. Ključni zaokret dogodio se nakon Drugog svjetskog rata, a kulminirao je 1956. godine, kada SAD definitivno napuštaju politiku izolacionizma. Bliski istok je od tada jedna od presudnih američkih strateških interesnih točaka. U tom trenutku Amerikanci preuzimaju ulogu koju su do tada držale kolonijalne sile, Britanija i Francuska, uvodeći regiju u hladnoratovsku logiku blokovske podijeljenosti. Države tog područja, bez obzira na svoje unutarnje uređenje, bivale su usisane u orbite interesa velikih sila, pri čemu su neke i mijenjale stranu, što je definiralo njihove međusobne odnose u narednim desetljećima.

Razdoblje od 1953. do 1979. godine bilo je obilježeno dominacijom zapadnih interesa u Iranu, ali Islamska revolucija 1979. donosi tektonsku promjenu. To nije bio običan državni udar, već prvi put da se na svjetskoj sceni materijalizira islamizam ili „politički islam“ kroz nastanak teokratske republike, i to u šiitskoj, manjinskoj denominaciji islama. Ova je revolucija ponudila svojevrsni „treći put“, odbacujući i zapadni kapitalizam i istočni komunizam. Drugo, značila je promjenu odnosa prema dominantnim američkim saveznicima kojima su Amerikanci jamčili nacionalnu sigurnost – prvenstveno Izraelu. Sve je to za SAD značilo ne samo gubitak ključnog strateškog partnera, već i ozbiljan poraz dotadašnjeg modela dominacije. Religija je u Iranu postala kohezivni element koji je povezao nacionalni pokret s novim poretkom, stvarajući specifičan sustav koji se pokazao izuzetno otpornim na vanjske pritiske. Pola stoljeća vanjskih pritisaka i sankcija nisu slomile Iran, dok je petnaest dana iranskih transportnih energetskih sankcija i regionalnih vojnih djelovanja destabiliziralo svijet.

Od islamske revolucije američka strategija postaje usmjerena na vraćanje Irana u zapadnu orbitu ili, u najmanju ruku, na njegovo potpuno........

© BUKA Magazin