U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.

Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.

Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.

Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?

Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od........

© BUKA Magazin