U mnogim  krajevima Bosne i Hercegovine, nestanak sela više nije upozorenje, to je realnost koja se odvija pred očima. Proces traje godinama: prvo odlaze mladi, zatim se zatvaraju prodavnice i ambulante, a na kraju  škole. Kada se ugasi područna osnovna škola, selo gubi posljednji znak da u njemu ima budućnosti.

Prema podacima obrazovnih institucija i lokalnih zajednica, broj učenika u seoskim sredinama kontinuirano opada. Skoro polovina područnih odjeljenja širom Republike Srpske ima 10 ili manje učenika, što dovodi u pitanje njihov opstanak. U RS-u su u posljednjih pet godina ugašena 23 takva odjeljenja.

U mnogim područnim odjeljenjima nastava se odvija kombinovano, sa svega nekoliko đaka različitih razreda u jednoj učionici. Kada taj broj padne ispod minimuma, škole se zatvaraju ili pripajaju centralnim ustanovama u većim mjestima. Djeca tada putuju kilometrima do škole, a roditelji se sve češće odlučuju na selidbu.

“Malo je  primjera danas gdje se može reći da su škole uređene i renovirane, ali nema učenika. Nekada, prije rata, na području opštine Lopare bilo je oko sedam i po hiljada učenika u šest centralnih škola i 39 područnih odjeljenja.Danas imamo tri centralne škole  i ukupno oko 300 učenika. Prije rata je samo u centralnim školama bilo oko 500 do 600 učenika, dok je sada taj broj značajno opao, na oko stotinu učenika po pojedinim mjestima.Najgore u budućnosti je to što narod odlazi. Ljudi ne odlaze zato što nemaju uslove da žive i rade ovdje, nego zato što traže savremeniji način života. Škole danas traže i dodatne aktivnosti  sport, muziku, igre i slično ali to je teško organizovati u manjim sredinama”, kaže za BUKU penzionisani profesor Svetozar Gavrić.

Stručnjaci iz oblasti demografije i obrazovanja upozoravaju da je gašenje škola samo posljednja faza dugotrajnog procesa. Ključni uzroci su migracije, nedostatak radnih mjesta i centralizacija javnih usluga. Ruralni prostor postaje mjesto iz kojeg se odlazi, a ne u........

© BUKA Magazin