Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

Prošli tjedan, trideset i tri godine nakon zločina, u kojemu je smrtno stradalo osmoro viteške djece, otpočelo je suđenje dvojici pripadnika Armije BiH, Mensudu Kelešturi, zapovjedniku 325. brdske brigade Armije BiH, i Hazimu Jašareviću, zapovjedniku Brigadne artiljerijske grupi. Zločin se dogodio 10. lipnja 1993. godine. Pripadnici muslimanske Armije BiH ispalili su granatu na dječje igralište u Vitezu, pri čemu je poginulo osmoro djece u dobi od 9 do 15 godina.

Postoje i gori od njih

Kelešturu se tereti da je zapovjedio topnički napad na Podgradinu, u kojoj je živjelo gotovo isključivo civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti, iako je bio svjestan da taj napad, izveden u vrijeme primirja i u naseljenom mjestu, može dovesti do stradanja civila. Jašarević je optužen da je izvršio tu zapovijed preko sebi podčinjenih pripadnika Artiljerijske grupe i da je također znao da se ne radi o vojnom cilju i da može nastupiti posljedica za civilno stanovništvo, na što je pristao. Oba okrivljenika na Sudu su negirali krivnju.

Ciljana ubojstva djece dolaze iz ponora najdublje ljudske psihopatologije, koja mogu počiniti samo monstrumi i ljudska čudovišta. Ipak, ako postoji gradacija zla, postoje i gori od njih. To su oni koji su svih ovih godina zataškavali i relativizirali ovaj zločin, od Haškog tribunala, bošnjačke vojne i političke vrhuške, pa do sklonih im medija. Informacije o viteškom zločinu, pošto se radi o relativno lako dokazivom ratnom zločinu, Tužiteljstvo je znalo prije više od trideset godina. Zbog čega je onda moralo proteći trideset i tri godine od zločina pa do početka procesa?

Proces koji je započeo pred domaćim Sudom za ratne zločine ne ulijeva nadu niti u fatalno zakašnjelu pravdu, ako se prisjetimo........

© Bljesak.info