Sjećam se toga 10. srpnja 2019. godine kao da je bilo jučer. Bila su to vremena prije pandemije, svijet nije bio lud, ludi smo bili samo mi na Balkanu. Bio sam umoran od višednevnih smjena, izmjenjivali smo se po deset ili dvanaest sati pred kapijom mostarskog Aluminija, bdjeli nad sudbinom oko 900 zaposlenih, bdjeli nad sudbinom najvećeg bosanskohercegovačkog izvoznika.

Najveći izvoznik mjesecima je tada proizvodio jedino dugove, sve što bi napravilo, prodavalo se za puko preživljavanje, cijene električne energije doslovce bi pojele cijenu aluminija na međunarodnom tržištu. I to je bio jedan začarani politički krug. Zašto kažem politički, a ne ekonomski?! Gotovo istodobno je sličan 'kombinat' u Crnoj Gori uredno počeo izmirivati svoja brojna dugovanja, ali za razliku od mostarskog giganta, ovi dolje su imali političku podršku. U nas poduzeće od državnog interesa nije moglo imati nikakav povlašteni status, nije se mogao razviti plan za neku solarnu, vjetroelektranu, za neku plinsku elektranu, da ne kažem unaprijeđenu geotermalnu elektranu, o ovom pitanju se tek odnedavna govori. Nije bilo vizije. Naši politički velikani i samoprozvani biznismeni nisu vidjeli dulje od mjesec-dva unaprijed, a to je jednostavno neoprostivo u ekonomiji.

Bio sam, kažem, umoran, netko je od kolega preuzeo smjenu pred kapijom, ja sam se kući sružio kao kanta i zaspao, probudio je malo prije ponoći, a u ponoć je samo došla strašna........

© Bljesak.info