To što je u Mostaru sve problem, nije smetnja da se napravi još jedan koji veze nema sa činjenicom da je neki, već postojeći, riješen. Sasvim suprotno: i u najvećem hercegovačkom gradu se često manifestira vjera u princip prema kojem će, ako ne svaki, onda barem neki od problema, ukoliko ih se dovoljno dugo ignorira, nestati sami od sebe.

To što se ništa slično nikada i nigdje nije dogodilo se ne uzima ozbiljno. Uostalom, nigdje se pizza, osim u Mostaru, ne jede s majonezom, pa opet nema Mostarca i Mostarke koji su spremni razumjeti one što talijansko jelo pristaju probati ako nema majoneze.

Brzogoreći medijski skandal je, čitali ste ili čuli, izazvao predsjednik Gradskog vijeća Mostara, Đani Rahimić, koji je predstavnike engleskog fudbalskog kluba ''Crystal Palace'' i britanskog ambasadora u BiH dočekao sa šalom oko vrata, ali ne bilo kojim, već crveno-plavim, dakle onim tima protiv kojeg je Hrvatski športski klub ''Zrinjski'' odigrao impresivnu utakmicu u Konferencijskoj ligi.

Čim se Rahimić uredio, naljutili su se hrvatski vijećnici i, on naročito, gradonačelnik Mario Kordić koji se usput pravio kako nema blage veze o mogućem uzroku odluke predsjednika lokalnog parlamenta.

Uglavnom, ''Crystal Palace'' je nekoliko dana prije dolaska u Hercegovinu upozorio svoje navijače da ne idu u istočni, bošnjački dio grada, gdje su neki drugi engleski tifozi već imali problema. Mogao je, niko mu nije branio, Kordić u roku odmah pozvati navijače i predstavnike gostujuće ekipe da u njegovoj pratnji obiđu cijeli Mostar, lijevu i desnu obalu, stari i noviji dio grada, i uvjere se u poznatu hercegovačku gostoljubivost, ali, eto, nije. Mogao je, naravno da je mogao, i Đani Rahimić bez konsultacija s Kordićem i bez šala oko vrata – onaj ''Veležov'', kojeg garant ima, je bilo glupo staviti jer, jednostavno, ''Velež'' tog dana nije igrao – provesti goste iz Londona po turistički najatraktivnijoj i najposjećenijoj zoni Mostara, ali, eto, nije.

Zapravo, samo su dvije stvari bile nemoguće: da Kordić goste odvede i do Stadiona Rođeni i upozna ih sa upravom drugog gradskog kluba, odnosno da Rahimić Engleze provoda sa šalom ''Zrinjskog'' preko kaputa. U oba slučaja epilog je predvidljiv: Kordiću bi se ''Ultrasi'' krvi na slamku napili, a Rahimić bi sebi potpisao smrtnu političku presudu i postao omražen kod sve i jednog pripadnika ''Red Armyja''.

Jedan od najuspješnijih, dakle i najpamtljivijih, a naizgled najmanje pametnih reklamnih slogana, bio je i ostao onaj za Kosmodisk: ''Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole''. Stavljen u mostarski kontekst, on glasi: ''Ispalo je blesavo, ali je najiskrenije''.      

I Kordić i Rahimić znaju ko ih bira, kao što znaju koliko se njihovi Mostari razlikuju i da, u konačnici, to što na mjestu jednog grada formalno ne postoje dva, ipak ne znači kako ne postoji jasna i ogromna podjela na dva društva.

Ko ne razumije, neka pokuša još jednom zamisliti Rahimića sa šalom ''Zrinjskog'' ili Kordića sa onim ''Veleža'' kada se za tim modnim detaljem ukaže prilika. Može i još nešto: situaciju u kojoj Hrvati sa zapada zdušno navijaju za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine u utakmici protiv, recimo, Walesa, odnosno onu u kojoj se Bošnjaci sa istoka raduju uspjesima ''Zrinjskog'', kluba za koji inače ne navijaju, ali im, samim tim što je iz Mostara, nije drago kada u evropskim takmičenjima služi za popravljanje protivničke gol razlike.

U najkraćem, najširem i svakako: onaj ko to može je ili budala ili o Mostaru, Hercegovini, Bosni i pizzi s majonezom kao jednoj od rijetkih poveznica između Bošnjaka i Hrvata oko Neretve, blagog pojma nema.

Mostar jeste, i to je kao beton čvrst zaključak, najmultietničkiji grad u BiH. U svim drugim jedan od konstitutivnih naroda ima značajnu demografsku većinu i sve što ona podrazumijeva. Dakle, jasnu podjelu na one koji imaju političku moć i društveni utjecaj i one što se prave kako im nije čudno što je, recimo, načelnik Općine Velika Kladuša u kojoj živi 80 posto Bošnjaka – Boris Horvat.

U Mostaru odavno postoji sloboda kretanja, poslovanja, odabira adrese i druženja u kojima se, ako se oko stola okupe nekadašnji neprijatelji, o ratu lijepo šuti. Taj i takav Mostar, naravno, veze nema sa onim idealiziranim od prije pola vijeka, ali nema ni sa onakvim kakvim bi ga vidjeli Hrvati, odnosno Bošnjaci: za prve, u većini, ne postoje problemi građana istočne strane, dok drugi zapadnu možda ne smatraju okupiranom, ali tuđom svakako.

E, u tom, sadašnjem Mostaru, ''Red Army'' možda, samo možda, ne bi navijao protiv ''Zrinjskog'' ako bi HŠK igrao protiv selekcije zločinaca iz Srebrenica, a ''Ultrasi'', jednako možda, protiv ''Veleža'' na meču protiv Fudbalskog kluba ''Veselin Šljivančanin''. Ko god je sada zaključio kako navijačke grupe određuju granice društveno prihvatljivog ponašanja, pogriješio je: i jedni i drugi samo iznose stavove dva naroda na način imanentan onim što utakmice ne gledaju iz sjedećeg položaja.

Stavljajući crveno-plavi šal ''Crystal Palacea'' oko vrata, Đani Rahimić je prihvatio ulogu manekena iskrenosti, dok je, ignorirajući upute navijačima engleskog tima, Mario Kordić svoju rolu odigrao minimalnim glumačkim sredstvima. I jedan i drugi su, bez redateljskih indikacija, pokazali najveću vrlinu grada sa bezbroj problema. U Mostaru, jednostavno, nema foliranja, a to je sasvim dovoljno da se ne živi u deluziji kako će jednom, brzo, osvanuti dan u kojem će sve biti kao nekada davno, jer neće nikada.

© Bljesak.info