''Pobit ću sve u Splitu, Zadru i Šibeniku od sedam do 70 godina!'', zaprijetio je Ratko Mladić u rano ljeto 1991. godine, tek što je kao visoki oficir Jugoslavenske narodne armije prekomandovan iz Makedonije u Hrvatsku.

Obećanje je i ispunio, ali nešto kasnije i sa ove, bosanskohercegovačke strane granice. Ubijao je, ne direktno naravno, i mlađe od sedam i starije od 70 u Prijedoru, Cazinskoj krajini, Sarajevu, Brčkom, Bijeljini, Tuzli, Posavini i cijelom Podrinju, a posebno jula 1995. godine u Srebrenici.

''Postoji human odnos prema ljudima. General Mladić je de facto na samrti. Svejedno je da li je ostalo sedmicu ili pet sedmica. Mogli su, kao što su čekali Pavkovića, da ga puste dve sedmice pred smrt, da makar umre gde je živio i za šta se borio'', rekao je tronutim glasom predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, čudeći se bešćutnosti međunarodnih pravnika koji, eto, ne puštaju iz zatvora umirućeg ratnog zločinca, inače osuđenog na – doživotni zatvor.

Vučić je po struci pravnik, navodno je bio briljantan student, ali i da se školovao za krovopokrivača jednako bi mu lako trebalo biti razumljivo šta znači doživotna robija koja, istina, ima svoj rok trajanja. Završava, naime, kada se konstatuje smrt osuđenika.

Drugačije rečeno, a da isto znači: doživotni zatvor ne podrazumijeva samo život iza rešetaka, već i smrt na istom mjestu. Ona može biti od srčanog ili strujnog udara, duboke starosti ili maligne bolesti te ubrzana uz pomoć tkanine i kvake u ulozi konopa i drveta za vješanje.

Gdje bi Mladić završio

Dok je kukao i kakao o tome da bi, eto, Mladića trebalo pustiti ''da makar umre gde je živio i za šta se borio'', srbijanski predsjednik........

© Bljesak.info