Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine obilježava se na polovini teritorija Bosne i Hercegovine prvog marta, ali taj sitan detalj nije smetao Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu da tribinu povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine održi devetog februara!

Na tom, pretenciozno naslovljenom skupu - “Bilans nezavisnosti – geopolitika budućnosti: šta smo naučili i kuda idemo?” – govorio je profesor doktor Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, a bolje bi bilo da nije.

''Arena smo bili za dva velikonacionalna projekta koja nisu uspjela, ali su nas pretvorila u tampon zonu, u kojoj su institucije postale prostor iznošenja konflikata i nemogućnosti da se grade. Iz svega toga nismo naučili osnovnu lekciju, a to je koliko su državnost i nezavisnost važne. Nismo odgovorili sebi na pitanje ko smo, pa samim tim ne znamo ni kuda idemo. Kada postavljamo pitanje kakvu državu želimo za dvije ili tri godine, govorimo o dnevnoj politici i imenima. Ključno pitanje mora biti: kakvu mi državu, Bosnu i Hercegovinu, želimo za sto godina? Samo takvo strateško razmišljanje može graditi državu'', rekao je, a prenio ''Dnevni avaz'', prof.fr. Turčalo, nakon čijeg se izlaganja, pišu Radončićeve novine, razvila ''diskusija tokom koje je, između ostalog, Turčalo ukazao na nedostatak novih ideja u sadržajima političkih agendi, ocijenivši da su suštinski novi koncepti neophodni za bilo kakav napredak i promjenu u Bosni i Hercegovini''.

Dugoročno planiranje bilo je luksuz izgrađenih, stabilnih, modernih država nacija – Slovenija je nama najbliži takav primjer – ali više nije. U svijetu Donalda Trumpa daleka budućnost je idući utorak, što nama ne bi trebalo predstavljati veliki problem. Bosna i Hercegovina, naime, tako funkcionira od prvog dana mira, pa do evo ove sekunde.

Profesor doktor Turčalo nije – ili novine nisu prenijele – precizno objasnio koji smo to mi koji ''nismo odgovorili sebi na pitanje ko smo, pa samim tim ne znamo ni kuda idemo'', niti je pojasnio od koga tačno očekuje nove ideje ''u sadržajima političkih agendi''.

Ako je mislio na sve građane Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost, zajebo se epski, a ako je mislio na konstitutivne narode, dakle Bošnjake, Hrvate i Srbe, učinak je navlas isti.

Očekivati dugoročno, stogodišnje planiranje u zajednici u kojoj postoji konsenzus – a i on je, budimo realni, nametnut – o nazivu i upotrebi službene valute i, eto, broju dana u godini, jednako je kao očekivati da se predsjednik Vlade Republike Srpske, Savo Minić, porodi ili da, recimo, Sanin Musa postane pjevač grupe Majke.

Ako je, kao što Milorad Dodik tvrdi, cilj Srba u BiH nezavisna Republika Srpska izborena mirnim putem, onda je i odgovor na pitanje ''kakvu mi državu, Bosnu i Hercegovinu, želimo za sto godina?'' jednostavan i kratak: nikakvu. No, ako je cilj, o čemu često i precizno govore, uz ostale, Igor Crnadak i Nebojša Vukanovića, održavanje dejtonskog poretka, to znači kako će BiH i za famoznih stotinu godina biti zemlja sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Između procjene i snova

Ukoliko profesor doktor Turčilo očekuje da hrvatske stranke, i to sve, pokažu nove ideje ''u sadržajima političkih agendi'', morao bi prvo sam sebe uvjeriti da postoji barem jedna spremna na odustajanje od koncepta konstitutivnosti i posljedične etničke reprezentacije sa svim što je čini, a ako to uspije, onda je njegova radna sposobnost upitna.

Obzirom na mjesto i povod radnje, sasvim je moguće kako se dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu obraćao samo Bošnjacima čije su političke elite, kao i obično, razapete između procjene onoga što se, kako bi rekli Ljubo Ćesić Rojs i Zoster, može jamiti ''za dvije ili tri godine'' i pustih snova koje pokušavaju ostvariti kroz - kako je precizno kazao Turčalo – ''institucije' koje su 'postale prostor iznošenja konflikata''.

Pored toga, među političkim organizacijama za koje glasaju pripadnici najbrojnijeg konstitutivnog naroda i koje će, ako im omoguće rezultati, biti u koaliciji, vlada priličan nered. Tako, recimo, Stranka demokratske akcije priprema ''krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, koje je počinio svojim izjavama u nedavnom intervjuu jednom američkom mediju i na konferenciji za novinare u Banjoj Luci'', dok Fahrudin Radončić tvrdi kako ima ''problem s opozicijom RS-a. Draško Stanivuković se ponosi time što veliča Dražu Mihailovića. Mi Bošnjaci u tom čovjeku ne možemo vidjeti alternativnu politiku Dodiku, možda samo radikalniju''.

Lider Saveza za bolju budućnost je, također, govorio i bošnjačko-hrvatskim relacijama u Federaciji, kazavši kako ''nema trećeg entiteta jer je to previše opasno i nepotrebno. Hrvati nemaju razloga za to. Rješenje je indirektan izbor članova Predsjedništva u Parlamentu, čime bi se riješio taj čir u odnosima'', što jeste relativno nova ideja ''u sadržajima političkih agendi'' o kojoj, treba li reći, sve najgore misli treći dio potencijalnog saveza, Demokratska fronta Željka Komšića, čijem kandidatu Slavenu Kovačeviću samo Bošnjaci mogu osigurati mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, jer Hrvatima upravo to ne pada na pamet.

''Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu predstavlja temeljnu obrazovnu instituciju u poučavanju i istraživanju u oblasti društvenih nauka u Bosni i Hercegovini. Kroz javni i znanstveni angažman nastavnika i saradnika ovaj Fakultet ima aktivnu ulogu u kreiranju identiteta i afirmaciji države Bosne i Hercegovine utemeljene na principima liberalnodemokratskog, multietničkog društva zasnovanog na znanju'', piše u ''Riječi dekana'' na službenim stranicama sarajevskog FPN-a.

I lijepo zvuči, sve dok isti taj dekan ne kaže da ''ključno pitanje mora biti: kakvu mi državu, Bosnu i Hercegovinu, želimo za sto godina?'', praveći se da ne živi u zemlji u kojoj pola sata razgovora o prošlosti ili sadašnjosti iste te Bosne i Hercegovine priziva zvuk detonacija haubičkih granata.

© Bljesak.info