Ne znam jeste li primijetili, ali bojkoti trgovačkih lanaca nestali su kao da ih nije niti bilo. Nitko više ne spominje nepravdu, bezobrazno napuhane cijene, goleme trgovačke marže, pljačku naroda i nemoguć život uz takve cijene.

Ne samo kod nas, slično je i u susjednim zemljama. Nisu tome doprinijele zaključane cijene, bilo bi naivno uopće povjerovati kako Vlada čarobnim štapićem rješava ovu stvar. Nisu niti snižene cijene, koliko vidim sve je tu negdje gdje je i bilo kad je pokrenuta priča o buntu. Nažalost, stvar je puhnula nekoj stvari za uši sama od sebe.

Kako to obično kod nas i bude, svakog čuda za tri dana, tako da danas nitko više i ne spominje bojkot. Nije da nisam pretpostavio da će tako biti, uostalom pisao sam na vrijeme na tu temu, eno pa potražite kolumnu, ali pomalo boli čak i kad sam u pravu. Boli jer nam je sve ovako, bojkot je bio još i najbezbolniji primjer.

Što je, recimo, s Donjom Jablanicom? Čija je ona? Čije su žrtve? Koliko smo se zbilja upregnuli da se dozna je li kriva priroda ili faktor čovjek – i ako je ovo drugo, zašto nemamo imena i jasnu krivnju? Ili je problem reći kako smo i tu odigrali standardnu ulogu pozera, nešto tipa značka na profilnoj - je suis Donja Jablanica - a ovamo, u sebi kažeš - šuti, dobro je, nek' nije mene i moje. I neka institucije rade svoj........

© Bljesak.info