Vijest kaže da je Thompson prodao 130 hiljada ulaznica za svoj zagrebački koncert u prvih šest sati prodaje. Kažu još i da je to rekordni tempo prodaje u istoriji hrvatske estrade.

Kao što svi dobro znamo, svaku estradnu zvijezdu i njegovu publiku ne povezuju samo pjesme, nego i svjetonazor koji izvođač predstavlja. Recimo, Rolling Stonese i ljude koji kupuju majice sa drskim jezikom povezuje krhki san o slobodi šezdesetih, Jalu Brata i njegovu publiku mogućnost lake zarade koju će skršiti na vazdušne patike i brandirane torbice, Acu Lukasa i njegove povezuju vicevi o lakom seksu i teškim drogama, Jelena Rozga sa svojom publikom dijeli bajku o slatkim sekama koje najviše vole da ljube siromašne mornare... Zvijezda mora svojim obožavateljima ponuditi nešto što će ih vezati i nakon što refren utihne, neku zajedničku tajnu zbog koje će oni rado dozvoliti da im se ponovo uzme teško zarađeni novac. 

Šta je to što Marko Perković nudi svojoj publici da su u stanju satima, na kiši i vjetru, čekati u redu za ulaznicu? Šta ga to čini neodoljivo privlačnim pa da se karte za koncert na crnom tržištu prodaju za 200 eura?

Muzika? Prema malom uzorku koji sam čuo, radi se o najprizemnijem hard rocku, kopiji pjesama Divljih jagoda, Crne udovice i Osmog putnika propuštenih kroz filter izlizanih šablona pastirskog rocka. (Doduše, Thompson se ne libi da sasvim neočekivano skrene na teritoriju drugog žanra, baš kao što u tekstovima rado prisvoji dijelove teritorije tuđe države. Hladno ukrade melodiju hita Abbe dok objašnjava razliku između lijevog i desnog skretanja na životnom i svakom drugom putu.) Njegova muzika je očajno staromodna, o bilo kakvoj........

© Žurnal