Otkako je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić pokrenuo inicijativu za vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen, ne smiruje se rasprava koja ima potencijal da ozbiljno podigne tenzije u crnogorskom društvu. Sa obje strane su iznijeti različiti argumenti u prilog, odnosno protiv ove ideje čiji je istorijski i simbolički značaj ogroman, kako za Crnu Goru, tako, u izvjesnom smislu, i za cijeli region.

Ipak, ne ulazeći „u meritum“ problema o kome je podosta napisano i rečeno i gdje su stvari poprilično jasne, konstatovaćemo da se u cjelokupnoj raspravi i sukobu argumentacije često pominje jedno, ne toliko poznato i u našoj javnosti nepravedno zapostavljeno ime.

To je ime princa Mihaila Petrovića, unuka kralja Nikole Prvog i posljednjeg nasljednika njegove krune u egzilu. Sjećanje na ovu impozantnu ličnost, kod nas je prvenstveno epizodnog karaktera i pominje se najčešće u navedenoj raspravi o lovćenskoj kapeli, ili u kontekstu italijanskih pokušaja legitimizacije okupacije Crne Gore 1941. godine.

U oba slučaja uloga princa Mihaila uzima se površno i moglo bi se reći „zdravo za gotovo“, bez pridavanja potrebnog poštovanja i interesovanja za to ko je on zaista bio i kakav je značaj njegove pojave u širem kontekstu odnosa Srbije i Crne Gore. Shodno tome, on nije dobio adekvatno mjesto u kulturi sjećanja našeg naroda, što je greška koju određeni krugovi, prije svega crkveni, u poslednje vrijeme pokušavaju ispraviti.

Najviše podataka o princu možemo naći u njegovim memoarima, koji obuhvataju period od rođenja do završetka Drugog svjetskog rata. Osim toga, zapisi prijatelja i savremenika, kao i istraživanja jednog broja istoričara dopunjavaju sliku o njemu.

Mihailo je rođen u Podgorici 1908. godine, od roditelja princa Mirka Petrovića i Natalije iz kuće Konstantinovića koja je bila povezana sa srbijanskom dinastijom Obrenović.

Kako sam kazuje, rođen je na veliko slavlje cijele porodice, jer su prije njega, kao veoma mali, umrla dva njegova brata – Stevan i Stanislav. Drugi Nikolini sinovi Petar i Danilo nisu imali potomaka pa je Mihaila zapala uloga budućeg nasljednika na crnogorskom prijestolu.

U Crnoj Gori je proveo bezbrižno djetinjstvo „obavijen toplom roditeljskom nježnošću“. Posebno mu se u sjećanju urezala uloga majke, koju je upamtio kao „nekakvu boginju“ i prema kojoj je gajio posebno poštovanje kroz cijeli život, bivajući za nju sudbinski vezan u traženju svoga mjesta pod nemilosrdnim nebom Evrope.

U svojim memoarima navodi da je iz ranog djetinjstva upamtio jedno majčino upozorenje, koje će ga možda i ponajviše oblikovati kao ličnost u budućnosti. To su Natalijine riječi: „Nemoj ni za časak uobražavati da si neko zato što ti je deda kralj Crne Gore“. Zaista, ova rečenica će, na neki način, trajno obilježiti njegovu egzistenciju kao skromnu, a istovremeno časnu i dostojanstveno stoičku do mjere divljenja.

Mihailo nije dugo živio u Crnoj Gori, svega do pete godine, zato su njegova sjećanja na taj period života vrlo blijeda. „Bio sam premlad da bi se u podrobnostima sećao života koji se vodio na crnogorskom Dvoru; ali znam da je bio veoma jednostavan i patrijarhalan. Najimpozantnija ličnost u porodici bio je moj ded, kralj Nikola. Visoka rasta, vrlo snažan, donekle i gojazan, imao je dostojanstveno držanje“, piše princ Mihailo u memoarima, dodavši da je kralj „u sedlu ličio na poluboga“.

Već 1913, kao dječak od pet godina, Mihailo odlazi sa Cetinja i kreće put Italije u posjetu kraljevskoj kući Savoja u koju mu je bila udata tetka Jelena, potpuno nesvjestan koliko će taj rastanak sa rodnom grudom potrajati. Na put je krenuo sa majkom i dvojicom mlađe braće – Pavlom i Emanuelom.

Jelena ih je prihvatila u Rimu ostavljajući na mladog princa utisak neizmjerne ljubavi i kraljevske raskoši i ljepote. Sticajem nesrećnih okolnosti, tu ih je dočekao početak Prvog svjetskog rata, pa su u Italiji ostali i tokom turobnih ratnih zbivanja. Koncem 1914. godine stanionirali su se u Napulju, gdje je Mihailo počeo školovanje.

Boravak u veleljepnoj palati devetnaestovijekovnog kralja Sicilije i Napulja Ferdinanda Drugog ostao je trajno urezan u prinčevo sjećanje. „U onim prostranim dvoranama osećali smo se kao izgubljeni. Naše sobe gledale su na čarobne viseće vrtove ukrašene mermernim basenima i bokorima gde se umetnički smešala sredozemna flora. Dalje i niže, pred nama se pružao Napuljski zaliv, sa bregovima planine Pauzilipe desno, a levo sa Vezuvom i njegovom večnom, belom dimnom perjanicom“, zapisao je princ u memoarima, ne bez literarnog dara svojstvenog gotovo svim Petrovićima.

Istovremeno, njegova rodna Crna Gora preživljavala je pravu ratnu dramu, praćenu glađu i nestašicom koja je poprimila neviđene razmjere. Iscrpljena Balkanskim ratovima, zajedno sa Srbijom, stajala je na braniku svoje časti........

© Нови Стандард